... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

-„Vidite ove vratnice, zelene boje“, upravlja rukom prema njima, „jedan ćafirski korak i ode nečija glava.“ 

Turisti blijedo gledaju, jer vide da se čovjek znoji od bijesa ali ne razumiju, ne mogu mu pomoći.

-„What about this man? What’s he saying? Is he okay?“, upita tamnoputi Marokanac sa prekrasnim bijelim zubima.

 Vodič ništa ne prevodi, nego žurno nastavlja koračati dalje od čovjeka, prema tvrđavi i doziva turiste da pođu za njim. 

-„Do not buy anything here.“, govori im, vidno zabrinut za njihovu bezbjednost i siguran izlazak iz ovog muslimanskog sela, u kojem nema rata.

-„Svak’ ko je osvajao je bio okupator osim sultana Mehmeda Fatiha.“, diči se moj komšija sa neurednom bradom do pupka, u iznosanim zelenim hlačama do gležnjeva i bijelom ispranom majicom, pred desetak turista iz Italije, Maroka i Njemačke dok im prodaje starinske ponjave, pržač za kafu i bakrenu zdjelu. Pokazuje im džamiju, kaže: „Mi smo oduvijek bili muslimansko selo. U moju avliju nikad nije kročio i neće nijedan Srbin ni Hrvat. Čovjek, inače moj komšija, Salih, skupi starinske stvari koje je prodavao maločas i ljutito ode do svojih zelenih vratnica. On će njima da ne kupuju ovdje, misli Salih. K’o da sam ja neki terorista. Imam pravo vjerovati u šta hoću. I ovo je moje selo, historija je nak’a kakva je i vjera, kak’i su i ljudi u selu. Zar ide drugačije?! U tom nesretnom trenutku, iza Salihove kuće izbila sam ja, jer je to moja stalna ruta od kuće do tetke i natrag. Miris vruće krompiruše, filovanih paprika s mesom i domaćeg hljeba širio se iz kese koju sam nosila tetki za današnji ručak. Ona nema hrskavice u nogama i ne može da hoda, tako da se svaki put obraduje kad me ugleda. Makar jedna osoba dnevno se obraduje kad me ugleda. To je dosta u današnje vrijeme.

-„Keva!“ (inače u srpskom jeziku znači majka, ali u mom selu se izgovara brzo i znači mladu djevojku), čujem iz avlije kako me Salih doziva, ali ne reagujem. Neću se okrenuti, samo sam ubrzala korak. Šta taj vehabija sad hoće od mene?! Žurim i uspijem zamaknuti ispod tvrđave. Smiješim se u sebi, preveslala sam ga. Onda se sjetim da se tuda trebam vratiti kući. Do moje kuće ima drugih puteva, bar još četiri, ali ja sam ters osoba i ne volim promjene ma kako male one bile. Druge rute mi ne odgovaraju, duže su i moram hodati više.

Eh, pa, Salih jebi se, ja se kući vraćam kuda sam i došla! Tetka me dočekuje otvorenih vrata, smije se.

-„Šta danas jedemo?“

-„Danas ima svašta.“

Zaboravila sam da joj nosim i hurmašice s pekmezom. To sam ja pravila. Ali one nisu bile vruće pa nisu ni mirisale baš mnogo. Dajem joj kesu s vrata.

-„Žurim, tetka, nemam vemena sjediti. Sređujem pjesme, treba sutra da ih pošaljem za ovaj zagrebački časopis „Poezija“. Ti si dobro?“

-„Jesam, fala Bogu. Fala ti, ćeri, što si donijela. Haj ti za svojim poslom.“ Zaokrećem se i idem polahko, brojim korake do Salihove kuće. Poslije sto pedeset i tri koraka ugledam krov njegove kuće, još pedeset koraka i pored zelene vratnice sam. Salih izmigolji iza živice nečujno k’o duh  i stade uz vratnice. Garant me čekao u zasjedi. 

-„Keva, zvao sam te maloprije. Što se ne okrenu?“

-„Izvini, Salih. Nisam te čula.“

-„Ma, ja. Ne čuje se tako daleko.“, ironično cereći se procijedi Salih.

-„Nego, reci, šta ti treba?“, suzdržavam se da mu ne kažem šta loše, a najradije bih ga povukla za tu bradu da pukne glavom od vratnice i izbije prednje zube. To je, između ostalog, razlog zašto se seljani i ja ne trpimo. Oni vjeruju u Turke, islam i Boga. I ja vjerujem u Boga, ali moj Bog nije tako naprasit i zatucan k’o njihov, nacionalnost nije Mu izbor za blizinu. Prvi do mog Boga, su dobri ljudi. Moj Bog je dobar.

-„Ti si ono završila književnost, je l’ de?“

-„Jesam, Salih. Što pitaš?“

-„Jesi l’ u Sarajevu?“

-„Nisam, u Zenici sam završila. Ali sad idem na magistarski u Sarajevo.“

-„Aha, aha.“, gladi bradu. 

-„A, šta ti ono pišeš?“

-„Pišem pjesme, Salih.“

-„Dobro, keva, da više ne okolišamo...“

-„Reci...“

-„Znaš li ti njeg?“, iz zadnjeg džepa zelenih hlača vadi knjigu.

U strahu da „Prognane elegije“ ne budu jedino čega ću se sjećati poslije ovog nenadanog terorističkog napada, slagala sam. Rekla sam da ne znam, da ga nikad nisam vidjela, ni čula. Da nikad nisam čitala. Komšija Salih je ljutito tresnuo svojom vratnicom. Produžila sam kući pitajući se, zašto Mile Stojić? Zašto moj komšija vehabija, koji vjeruje samo u Turke, koji ide samo u džamiju, koji nosi iznosane hlače do gležnjeva, koji ima zelenu vratnicu, koji će otfikariti nevjerničku glavu ako zakorači u njegovu avliju, zašto čita Stojićeve „Prognane elegije“? Umjesto da sređujem svoje pjesme, ja sam razmišljala o Miletu Stojiću.

Čitala sam njegove pjesme. Dobar je on pjesnik, čak ima i izgled Bijelog čarobnjaka iz „Gospodara prstenova“, ali sve to nije bilo dovoljno da me umiri. Ušla sam na facebook i kliknula Mile Stojić „dodati u prijatelje“. Nakon četiri sata, zahtjev za prijateljstvo je prihvaćen. I ništa više nisam uradila. Nije imalo smisla uznemiravati velikog pjesnika zbog nekog vehabije tamo. Mjeseci su prošli od tog. Komšija mi se nije obraćao, a ja sam promijenila rutu puta do tetke, samo da ga ne sretnem. Mislila sam da čuva pušku i da bi me mogao upucati, pa se poslije pozvati na neuračunljivost. Nisam htjela tako da umrem. U međuvremenu, izišla je i knjiga moje prijateljice, pa smo išle do Sarajeva da to proslavimo. Mile Stojić se zadesio na toj proslavi. Rekla sam mu da sam iz Vranduka i da sam pisala rad o njegovoj poeziji. A Mile mi reče da ga ne persiram i da je nekad u Vranduku bio na omladinskoj akciji. Nisam mogla ne persirati velikog pjesnika.

-„Da li biste nekada opet mogli doći u posjetu? Dođite kod mene na ručak sa Vašom suprugom, pjesniče?“

-„Hvala ti na pozivu. Možda nekad dođemo.“

Morala sam da mu ispričam za svog komšiju vehabiju koji čita „Prognane elegije“. Mislio je da ga zezam.

-„Dragi pjesniče, govorim Vam istinu. Dođite.“

U aprilsko jutro naredne godine, pozvao me Mile Stojić i rekao da dolazi u posjetu. Obuzeo me strah. Šta ako moj komšija ubije velikog pjesnika? Nije trebalo da ga zovem dok ne istražim zašto me sve ono pitao. Pored tvrđave se parkirao tamnoplavi Volvo i izišao je Mile s prijateljima i suprugom. Dok sam ih pozdravljala, osjetila sam kako mi se dah skraćuje, kako me probija znoj, kako me obuzima panika. Bila sam jako uzbuđena, ali opet, taj posjet mi se učinio kao krik od kojeg se ledi krv u žilama. Samoubilački juriš prema praznoj smrti. Kao da me neko stavio u sanduk, tresnuo poklopac i ekserima ga zakucao s vanjske strane. Nisam mogla da dišem više od straha: šta se može desiti? A onda sam iznad svoje glave začula glas:

-„Keva, je li to Mile doš’o?“

Ispred vratnice stajao je Salih, raščupane brade. Kose čudno podijeljene u dva roga, kako se meni činilo tad, još nepočešljane. Bio je u pidžami, na zeleno smeđe pruge i na koljenu poderanoj. U ruci je držao još uvijek fildžan kafe. Valjda ga je u behutu zaboravio spustiti. Oči su mu se žarile i neprestano je gutao nasuho vazduh. Na licu mu ništa nisam mogla pročitati, je li bijesan, sretan, uzbuđen, tužan, uplašen, ali pogled nisam skidala s njeg. Zamahnuo je rukom, a ja sam iskočila ispred Mileta, očekujući da će Salih, valjda, izvući pušku iza leđa, kao što šejtan izvlači užarene vile.

-„Poštovani pjesniče, Stojiću, izvol’te u moju kuću, bujrum. Ja Vas čitam stalno, gotovo često kao i Kur’an. I drhtim pred Vašom pojavom. Bujrum dragi pjesniče, prijatelju.“

Mile me pogledao i zakoračio kroz otvorenu zelenu vratnicu u to mirisno aprilsko jutro. Poslije sam saznala da su zajedno učestvovali na omladinskoj akciji i da moj komšija nije upoznao boljeg čovjeka od Bijelog 

čarobnjaka. 

Detalji
Slike
Aktuelno
Djevojke u Slovačkoj, momci u Bugarskoj
Jun 20
Zenica | Autor: Vehid Begunić
Nakon što je trijumfima ragbijaša i ragbijašica Čelika okončano Državno  prvenstvo u...
Jazuk je golemi što imamo sve manje vremena za drage ljude
Jun 20
Zenica | Autor: Lejla Sarajlić
Žiri književnog natječaja “Bajramske priče”, kojega je raspisalo Kulturno udruženje “Musa Ćazim...
Stavite svoje dijete na prvo mjesto, tako ćete i vi biti na tronu!
Jun 20
Zenica | Autor: admin
Decenijama unazad u Zenici se na kraju svake predškolske godine održava tradicionalna manifestacija...
Dašak Zenice u suvenirnici „Dućan“
Jun 20
Zenica | Autor: admin
Sudeći prema broju turista koje srećemo svakodnevno, čini se da i Zenica poprima pridjev turističkog grada. To se...
Zajedništvo i veliki iftari, odlike nekadašnjih Ramazana
Jun 20
Zenica | Autor: admin
Iako se Ramazan , najvažniji i najodabraniji mjesec za sve muslimane, bliži kraju, oni koji poste i dalje osjećaju...