... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Safija Vehabović

- Sanjala sam slike nepoznatog nomada. Izložba se prostirala duž čitavog sokaka. Žene u ešarpama i muškarci sa križevima pjevali su pjesmu pomirenja. Bio je juli i sunce je jako peklo. Činilo se da će se slike svakog časa rastopiti.

- San je, šćero moja o kraju svijeta. Stare predaje vele kako će netom pred dan velike presude svijetom zavladat mir. Svi će živjeti u blagostanju, sve velike, nepomirljive religije. 

- Ti djede nekad baš nebuloze pričaš. Možda je sve do procesa starenja, brzopleto je reagovala  Ajlin, dok je sipala uvijek pregustu kafu u findžane sa zlatastim polumjesecom i zvijezdom.

Kroz sijede brkove sijevnuo je starčev naivni osmijeh. 

Moj djed zaista ne zna da je ovaj sistem truhao, baš ko i njegovi zubi. I kada bi ih popravio, kroz koji dan bi umro. Ni njemu ni njima nema pomoći, mislila je Ajlin dok je srkala crnu kafu poput sudbine njenog naroda. 

- Otpij to, pa ćemo skupa klanjati podne. Evo, mujezin se već oglašava. 

Serdžada je bila puna vijugavih puteva. Mirisala je na Ajlinin san. Na sedždi je potajno molila za mir. 

Nakon subhananja djed je izgledao prosvijetljen. Uspravljen u svoj svojoj starosti svečano je izrekao:

- A sada molim te, smjesti se udobno na tu sećiju, evo ti i nanino jastuče, pa poslušaj priču o mom ratnom pomirenju.

*

Taj dan granate su prštale ko lude. Moj komšija Slobo, odlučio je da mi od kuće napravi instalaciju modernog čudovišta. On je bio na brdu. Pećina u Bukovici sličila je na velika usta, žedna krvi. 

-Biži ako imaš di, pomalo i dobronamerno je uzvikivao Slobo s brda.

-Di ću bolan Slobo, opkoljen sam sa svih strana. Ni po hranu ne mogu sić’. Mala evo, danima plače.

Šištanje granata podsjećalo je na pretis lonac i ukusan bućkuriš. Uzeo sam tespih i molio dragog Allaha za jedan skroman ručak. Dijete ne prestaje plakat, stara ne prestaje klet vlahe i ustaše, granate ne prestaju zviždat’. Ja ne prestajem razmišljat’ o dobrom bosanskom loncu. Svi smo i dalje živi. Dobro je.

-Slobo, mamicu ti vlašku, kuća bezbeli liči na ono čudovište od umjetnine što sam gledo na tv-u dok smo još struje imali. Ako ostanem živ, još ću ti morat’ i zahvalit’, trabunjao je Meho i obilazio okolo, poput lešinara. Unutra i dalje plač. Ni kapi ulja ni brašna. Da siđe u čaršiju, ne može, zauzeli su i dio Osoja. Onaj Slobo ko da nas namjerno neće da ubije. Možebit kakvu molitvu sklepo. Veli, nećete od moje ruke, ali hoćete od gladi. Šteta, šteta brate, a baš smo se lijepo družili prije rata, mislio je Meho dok je po ko zna koji put potukao dok je prelazio visoki kućni prag. 

U neka doba začu se snažno lupanje po pohabanim vratima. Staklo je stajalo između dva para sivkastih očiju, između dvije brade drugačije potkresane i dvije zapuštene grive. Dva identična čovjeka sa različitih strana vrata. 

-Ehee, doš'o si da nas ipak gledaš u oči dok nas budeš ubijao. Hajde eto kad si nanijetio, bujrum. 

-Meho, ne baljezgaj, već otvaraj. Evo hrane za malu. Hajd’ požuri dok se pridomisilio nisam, zagrmi Slobo. 

Nakupio je taj vlah brašna, soli, ulja i kafe. Za malu je čak i čokoladu nabavio. Dijete nije ni znalo šta je to. U po rata gozba. Gozba od najljućeg neprijatelja.

-Haj’mo der u baštu sjest pa prozborit’ koju. Stara, der pristavi vodu za kafu, poskakivao je od radosti Meho. 

Bilo je neobično mirno za razliku od stanja dan prije. Čuo se i davno zaboravljeni cvrkut ptica, šuštanje trave i osmijeh sretnog djeteta. 

-Dođi čedo u krilo kod čika Slobe, da ti ispričam „Ježevu kućicu“, reče div i u tom momentu dobi izgled nježnog čiče. 

Tududuuummmm, odjeknu i zatrese se zemlja. Na podu je ležala curica. Svojim velikim tijelom, Slobo je zaštitio dijete. Nalikovao je na albatorsa. Ranjenog albatrosa. 

-Ma ništa ovo nije, samo me okrznulo đubre vlaško, govorio je Slobo svom prijatelju Mehi. Baliji Mehi.

- Podaj mi malo krpe da umotam ruku. I gdje ta kafa mlada, prodera se Slobo. 

*

-Eh eto šćero, meni se tog ljeta ‘93. desilo pomirenje. I dan-danas smo veliki prijatelji. Vlah Slobo i balija Meho. Mali ljudi koji onima s vrha ne dadoše da im sudbinu kroje. Kada nas bude dovoljno u cijelom svijetu, ostvarit će se tvoj san. Nomad u gruboj tkanini sa dva crna oka napravit će izložbu duž naše nepopločane ceste. 

Neko se spotaknu na veliki, kućni prag. 

-Mala, hajd’ pristavi kafu.

Bio je to Albatros. Ajlin je povjerovala u svoj san. 

Detalji
Slike
Aktuelno
Zbirka svjedočanstava o najboljim sinovima naše domovine
May 16
Zenica | Autor: Lejla Sarajlić
U organizaciji NIPD Naša riječ Zenica i Kluba paraolimpijskih sportova “Baton” Zenica prošle...
Zeničanka Deniz Nadžaković najljepša djevojčica na svijetu
May 16
Zenica | Autor: admin
U  Bodrumu je prije dan -dva  (R Turska) u organizaciji Ashot Khachatryan, održan izbor Miss World u...
Kvalitet je Koteksovo najjače oružje
May 16
Tešanj | Autor: Elmedin Bašić
Na predstojećem 13. Sajmu privrede u Tešnju predstavit će se i kompanija Koteks, vodeći proizvođač opreme,...
Osnovci u posjeti Mašinskom fakultetu i Laboratoriji za okolinski monitoring
May 16
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
U organizaciji NIPD Naša riječ Zenica, a u saradnji sa Mašinskim fakultetom u Zenici, proteklog...
Dan za sjećanje i ponos
May 16
Usora | Autor: Elmedin Bašić
Svečanom sjednicom Općinskog vijeća Usora u sportskoj dvorani OŠ “Fra Ivana Frane Jukića” u...