... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Adna Kaknjo

Tu, u lijevom ćošku sobe, iznad prepunih polica knjiga, držao je svoju sliku. Tada je bio dosta mlađi, čini mi se, bilo mu je 20 godina. Kaže kako se u mladosti nije puno slikao - postoje svega dvije ili tri fotografije sa njegovim potpisom na pozadini.                                                                                                Ta crno-bijela tehnika činila ga je par ljeta starijim, pa su se tako divne zelene oči, nalik vitkoj zelenoj travi, i baš poput nebrušenih zelenih dijamanata, izgubile u mrtvoj boji nekadašnjih slika. Nekada davno, dok su mu još ruke pronalazile topli majčin zagrljaj i kada je stara kolijevka i dalje pažljivo bježala iz desne u lijevu stranu, na desno oko svratio mu je šareni duguljasti leptir, i mahom ga zaklopio. Tako je bar meni pričao i tako se bar ja sjećam. Od tog dana, pa sve do danas, njegovo blago i umiljato lice krasi slika zatvorenog oka, iz koga nakratko, a opet iz sve snage isijava najdraža boja veselog proljeća zagrljenog suncem.

U očevom i majčinom pamćenju nije ostao tačan datum njegovog rođenja, ali moj stari deda pamti kako mu je sve bilo drugačije nakon što ga je otac, držeći za ruku, vodio do nekadašnje općine, kako bi svoje najmlađe dijete upisao kao tek dospjelog na svijet. 

Od ranog djetinjstva bio je na nogama. Kaže kako ga niko nije uspijevao zaustaviti – trčao je i gazio sve što bi mu se nalazilo pred nogama, a dotrajale čakšire ušivao je komadima žice ili nešto debljim koncem, koji se jedva provlačio kroz svjetlucave igle, nalik vlasima kose kakvu sada ima.

U stvari, sada su to samo male i sitne vlasi, ni nalik onima koje je imao do prije par decenija.                                                Ponekad bi šiške padale na njegovo srednje visoko čelo, a on ih je mladenačkim, a već istrošenim rukama, mahom bacao na drugu stranu. Često mu je znoj kapao sa čela, i te krupne kapi svom silinom spuštale bi se niz to lijepo lice. 

Ta, moj deda mnogo je radio u životu. Nije bio niti mašinovođa, niti neki carinski službenik, već je jednostavno cijeli život vodio rat sa brojkama. Služio je svome poslu, i baš kao pravi majstor svog zanata, mnoge terete firme nosio na sebi. Često su ga slali na duga poslovna putovanja, a on se otamo vraćao ili sa harmonikom za moga oca, ili sa malom pisaćom mašinom za njegovog mlađeg brata, ili tek sa prelijepim lutkama za moju tetku! Nosio je nekada i bombone, te bi se sva komšijska djeca skupila pružajući dlanove, da dobiju što više ukusnih slatkiša, natrpaju džepove i požure kući.

Znalo je svo selo da su noćni vozovi spori, te kad bi se nekad ranom zorom vraćao kući, dočekivala bi ga upaljena svjetla ispred malenih seoskih kuća.

Niko ne bi rekao da se iza srednje visokog čela krije jako inteligentan čovjek, i da njegove crne guste obrve odaju tajnu čovjeka koji poštuje i ljude i prirodu.

Ispod gustih obrva nanizane su kratke trepavice – na očnim kapcima ocrtavaju se kao tanke linije, uvijene i zaigrane. Na njegovom licu nalazi se i poneka bora, duboko utisnuta pod njegovom bijelom kožom. Njegove usne, kao da vječno bodre rast crvenih ruža, i baš kao da svo svoje crvenilo na njih sipaju, samo kako bi što više krasile njegov crveni vrt mira i ljubavi. Svakim novim jutrom se, baš poput rosne jutarnje ruže, bude tako slatke, da sa njih, mjesto kristalnih kapi, padaju slatke riječi poput kapljica meda!

Iz stare sehare izvlačio je dosta zaboravljenih i zanimljivih stvari. Nedavno mi je pokazao svoju dotrajalu pisaću mašinu uz koju je mnoge uspjehe nanizao. Ona bi se mogla i popraviti, ali kaže kako mu fale baterije, a i listovi više nikada ne bi toliko težili kao kada bi on stavio svoj pečat na njih.

Nikada nije bio poput uvenule orhideje – otkako znam za sebe, uvijek se smješkao ili čak zbijao šale na vlastiti račun. Svaki put kada ga vidim, i smjestim svoje srce pored njega, ponovo se pronađem, pa makar i kao neki zaboravljeni lik, u bilo kojoj njegovoj priči.                                                               Prošli put sam slušala kako je to Beograd divan grad, i kako čovjek treba zaraditi svoje sretne dane, pa makar i sakupljajući željezo među puka četiri zida. Kako je on samo ponosan na to! Baš tada je sebi kupio nove kožne cipele, nove hlače, majicu i zgodan šešir – pravu uniformu za buduće sretrne dane!

Nije se penjao na visoke i hladne planine, nije ronio duboka mora i okeane, već je uz debelu knjigu sa stotinu i kusur strana savladao njemački jezik. Danas su njegove riječi dosta slabije u odnosu na moje, ali bez njega ja ne bih znala niti jedan dio tog, za mene, najljepšeg jezika na svijetu! Od malena me učio kako u životu ništa nije lagano, te kako čovjek treba da se izbori za ono što voli i želi. Ja želim da njegove sijede i bore potraju još dugo godina, da ga oguljene kosti više nikada ne zabole, a da se i dalje, poput sunca u prvoj zori, skriva u svom vrtu beskonačnih i razdraganih ruža. 

Želim proživjeti još mnogo njegovih uzbudljivih događaja, nikad ne zaboravljajući da trebam biti od sveg srca ponosna na to što je on moj deda, i da nikad ne zaboravim ono čemu me cijeli život učio – život je prolazan, a djela su vječna.

Detalji
Slike
Aktuelno
Bosanski kurbani po 350 KM, australijski 270 KM
Aug 15
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Humanitarna organizacija Muslimansko dobrotvorno društvo “Merhamet” BiH i Regionalni ured Zenica i...
Marmolada je ispunila sva naša očekivanja
Aug 15
Zenica | Autor: admin
Ekipa zeničkog „Vedra“ već treću godinu zaredom za vrijeme godišnjih odmora osvaja planinske...
Neophodna novčana pomoć za dalje liječenje
Aug 15
Zenica | Autor: admin
U julu smo pisali o Zeničanki Amri Skopljak Delić, kojoj bh. doktori, već nekoliko godina, nisu ustanovili tačnu...
Operacija zakazana za 12. septembar
Aug 15
Zenica | Autor: admin
Proteklih dana, Ajdin Žigonja je zajedno sa svojom porodicom boravio u Turskoj, gdje je na klinikama Acibadem na...
Umjetnost je svijet vječnog dokazivanja
Aug 15
Zenica | Autor: admin
- Nakon završene osnovne škole i Opće gimnazije, upisao sam Mašinski fakultet u Zenici, te taj...