... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Vernes Subašić

 

Kada se Enver G. jutros rano probudio i krenuo do obližnje džamije da klanja sabah, pažnju mu je privukla jedna nova smrtovnica koja je bila izvješena na džamijsku oglasnu ploču. Već je bio skoro cijelim tijelom prošao pokraj nje kada je krajičkom oka vidio tu smrtovnicu, nalijepljenu smeđom širokom selotejp trakom na kojoj se nalazilo njegovo ime. Naglo je zastao, zamislio se i pogledao u neodređenom pravcu, zatim se ponovo okrenuo ka ploči i protrljao oči, pomislivši da mu se nije možda učinilo, da mu nisu oči još dobro progledale od dubokog sna, da mu se nisu kakva šejtanska posla upetljala u njegov život, pa mu se od tog šta prikazalo. Pogleda on, kada, bogami, njegovo ime i njegova slika, dženaza sutra, ožalošćena njegova rodbina i prijatelji. Enver se na mjestu skamenio, pokušao je da opipa svoje tijelo, lice, nešto je i progovorio ne bi li čuo svoj glas. Sebi je izgledao uvjerljivo živ, živ kao nikada do tada. Ali pogled na smrtovnicu je isto tako bio uvjerljiv. U tom momentu se začuo ezan, on još uvijek zbunjen i sa nevjericom krenu u džamiju da obavi molitvu. Kada je na ulazu nazvao selam, niko mu nije odgovorio. Okrenuo se po unutrašnjosti džamije, mahnuo rukom ne bi li skrenuo pažnju na sebe, niko ništa. Sjeo je u prvi saf. Hodža je u tom momentu otpočeo molitvu dok su ga prisutni slijedili. I Enver G. isto tako, već zaboravivši da možda uopće nije ni živ. Kada je klanjanje sabaha okončano, pri izlazu iz džamije pokušao je za rame uhvatiti ili potapšati nekog od svojih poznanika, no, niko ni da se osvrne  na njega. Hodao je po džamiji, do hodže, pa do dijela gdje klanjaju žene, niko ni da ga opazi.

- Bože, šta da radim, kroz suze se jadao Enver jedinom mogućem izboru u tom trenutku, jer za njegovo postojanje nije potrebno da dobije povratnu informaciju, niti neki odgovor.

Izletio je iz džamije trčećim korakom na ulicu, trčao, galamio, vikao, urlao, zapomagao, niko da glavu okrene u njegovom pravcu.  

- Ljudi, pa pobogu ja sam živ, ne sahranjujte me živa, ako boga znate, ljudiii....

Život u mahali je tekao kao i do sada, psi su vukli svoje blatom umazane repove trčkarajući uokolo podraženi jutarnjom snagom i energijom, poneki automobil bi prošao u žurbi niz ulicu, ptičice bi se javile iz svojih krošanja, Enver G. se vraćao kao i obično iz džamije sa sabaha. 

Enver G? 

Enver G. je ovaj put možda bio živ možda mrtav, on u to još uvijek nije siguran. Nije ga uvjerilo ni kopanje grobara na groblju koje se nalazilo nedaleko od džamije. Nije imao snage otići do njih da ih upita ko je današnji rahmetlija, nego strahujući od njihovog odgovora  žurno se udaljio od groblja. Trčao je niz strmu ulicu prema svojoj kući. Pri ulasku, čuo je neki tihi jecaj, vidio neke nepoznate ljude, te svoju ženu i dvije kćerke koje su sa suzama u očima stavljale marame preko glave. 

- One nikada nisu nosile marame, zašto sada? Mrmljao je za sebe. 

- Hej, jeste li svi poludjeli, budale pravite od sebe, pa ja sam tu, nisam mrtav, živ, živ, živ, nikada ovako nisam bio živ kao sada, galamio je Enver na ukućane. 

Od svega rečenog, ukućani su opazili samo blagi povjetarac koji prostruji kroz kuću. Ljudi u crnim odijelima, nepoznati Enveru, potiho su razgovarali između sebe, a potom napustili kuću. Pri izlasku jedan je pozdravio Envera, potapšavši ga po ramenu:

- Doviđenja, Envere. 

- Doviđenja, odgovori Enver kao da je to nešto sasvim normalno, i ostade zagledan kroz prozor sa kojeg se pružao divan pogled na voćnjak iza kuće. Nakon pet minuta, sinu mu kroz glavu da ga čovjek od maloprije pozdravio, da ipak on nije umro i da je živ, živ, kao što je oduvijek i bio. Potrčao je na vrata za ljudima u crnim odijelima, ali tamo nikog nije bilo. U zraku se osjetio samo miris spaljene nafte od automobila s kojim su se nepoznati ljudi odvezli. Ponovo je nastojao stupiti u kontakt sa svojom porodicom, dozivao ih je, vikao, galamio, prevrtao stvari u kući, no niko se ni ne osvrnu na njega baš kao da je mrtav. Kao da je mrtav?

Mora da je neobično to kada se osjećate živim, a svi oko vas misle da ste mrtav čovjek. Pa dobro, ima slučajeva kada je suprotno, kada ste živi i svi vas vide živim, ali vi apsolutno osjećate kao da vas nema, da ste mrtvi, da ne postojite, ali svi vas uporno vide i dodiruju, pitaju vas o poslu, pitaju za zdravlje, za porodicu, traže da platite porez, tjeraju vas da idete na posao, jer ako ne radite onda ne možete zadovoljiti ni potrebu na koju vas tjera vaš prazan želudac, pa onda morate to sve isprazniti iz sebe, a vi se osjećate kao da vas nema. Morate imati ličnu kartu ako hoćete imati bilo kakav drugi dokument, ako hoćete putovati morate imati pasoš, ako hoćete voziti automobil morate imati vozačku dozvolu, ako hoćete kod doktora morate imati zdravstvenu knjižicu i osiguranje, ako hoćete da dokažete da ste se uopće rodili morate izvaditi rodni list, ako hoćete da dokažete da ste državljanin jedne države morate imati uvjerenje o državljanstvu, ako hoćete da dokažete kako niste, zaboga, nikoga ubili, niti koga opljačkali morati izvaditi uvjerenje o nekažnjavanju. Sve to bez problema možete izvaditi, ali ako se uporno osjećate mrtvim, neće vam dati smrtni list. Smrtni list sami sebi ne možete izvaditi. Da li je to jedini dokument koji zacijelo pripada vama, a koji vi lično ne možete izvaditi u općinskim službama? 

Ever G. je došao u Općinu da izvadi svoj smrtni list. 

- Dobar dan, došao sam da izvadim smrtni list. 

- Ime?

- Enver G. 

- Trenutak molim, i službenica je počela listati neke velike debele knjige, preturati po papirima, pa nešto kuckati po računaru. 

- Gospodine Envere G., ne možete izvaditi svoj smrtni list, jer vi ste zacijelo mrtav čovjek. 

- Mogu li dobiti rodni list? 

- To može, samo momenat pričekajte. 

Službenice za čas ukuca ime i prezime i isprinta žuti rodni list sa originalnim žigom za gosp. Envera G. i ljubazno ga priupita da li želi i uvjerenje o državljanstvu?

- Ne, ne želim, pogleda u taze isprintani, još uvijek vrući papir rodnog lista, povuče iz nozdrva žute nakupine slina, uvuče ih u usta i hraknu po sred dokumenta koji je držao u rukama, zgužva ga i baci službenici u lice. 

Detalji
Slike
Aktuelno
I Zeničani trčali u Istanbulu
Nov 21
Zenica | Autor: admin
Jedinstvena trka na dva kontinenta, 39. Vodafone maraton, održana je u Istanbulu, prošle nedjelje. Učestvovalo...
Hakeri mogu iskoristiti besplatne mobilne aplikacije za krađu podataka
Nov 21
Zenica | Autor: admin
Nekada je Internet većina ljudi koristila bez straha od ugrožavanja privatnosti. Nakon trideset godina njegovog...
Najviše nezaposlenih u Zenici, a najmanje u Usori
Nov 21
Zenica | Autor: admin
Prema posljednjim podacima Službe za zapošljavanje ZDK broj nezaposlenih osoba u Zeničko –dobojskom...
Djeca, studenti i roboti okupirali Zedin ICC
Nov 21
Zenica | Autor: Elvira Šaćirbegović
U prostorijama ICC Agencije ZEDA u Zenici u ponedjeljak, u vremenu od u 15:00 do 18:00 sati, Impulsni kreativni centar...
Novi predsjednik je (ipak) Jasmin Hodžić
Nov 21
Zenica | Autor: admin
Prošle sedmice, tačnije 13. novembra, u prostorijama Doma penzionera u Zenici, održana je Izborna sjednica...