... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Bajruzin Hajro Planjac

Moje najdraže sestrice: Minka, Sadeta, Sadika i ja najviše smo se radovali okrajcima bijelog mirišljivog somuna iz zeničke parne pekare, koji je babi ostajao od ručka i kojeg je donosio u staroj izlizanoj crnoj kožnoj torbi zajedno sa prljavim vešom i još ponekim sitnicama. 

- Šta mu je ovo ovako teško? pitala je najmlađa Minka, dok je u ruci okretala hrđavi željezni klin. 

- To je klin za zubaču. Eno u podrumu imaju još dva. Čula sam razgovor babin i Omerov da hoće napraviti zubaču za zubljenje tega - rekla je Sadeta. 

- I klin je babo donio sa posla iz Željezare? - upitala je čudno Sadeta. 

- Jest. Iz Željezare je donio - reče Sadika. 

-Tako je Hamza donio iz svoje firme Tehnika iz Zagreba kutiju muhlija i milicija mu u autobusu oduzela i kaznu napisala - rekoh ja. 

- Misliš da je babo mahno ovaj klin iz Željezare? - sa čuđenjem upita najstarija Sadika skrivajući pogled u staru kožnu torbu u čijoj je unutrašnjosti ležao klin. Zgledali smo se svi pitajući se šta ako dođe milicija, otme nam klin i napiše kaznu. 

-Mi im nećemo kazati gdje su klinovi, rekla je najmlađa sestra žvačući okrajke mirišljivog somuna pečenog u parnoj pekari u Zenici. 

- Ne bi on to mahno. On je to kupio ili mu je neko poklonio- konstatovala je najstarija sestra Sadika. 

Mi smo ohrabreni i sretni veselo se kikotali nastavljajući igru. Dani su prolazili poput talasa modrozelene Usore. Zlatonosno Pousorje svakodnevno se gizdalo zelenim vijencima od lišća i strukama mirisnog behara čije je latice nestašni vjetrić raznosio Pousorjem, igrajući se i jureći za njima. Na obrubima čarobnog Pousorja njegov brat, nestašni vjetar, je rasplitao i mrsio grane bujne šume iz čijih je krošnji dopirao zov ptičije pjesme, huk sove, kuckanje upornog djetlića, a iz šumske dubine, rika jelena i zov vukova.  Babo je svakih desetak dana dolazio sa posla kući i sa prljavim vešom i mirišljivim okrajcima bijelog somuna donosio po jedan klin. U podrumu ih je bilo već dvadesetak, a u šupi otesane i složene gredice za novu zubaču koju bi trebalo da vuku dva junčića koje već godinu dana hranimo, pojimo i timarimo. 

- Ima još jedan klin - govorila bi sestra Minka kada bi rovila po unutrašnjosti torbe tražeći okrajke somuna što mirišu. Starija sestra bi je ošinula pogledom kao da hoće da kaže da šuti, da ne govori naglas sramotu. 

S ranim proljećem nestali su klinovi iz podruma . Uzbuđena, najmlađa sestra Minka je bez daha dotrčala tog popodneva u avliju gdje smo se igrali  i starijoj sestri prišaporila:

 - Nestali su klinovi.

- Koji klinovi? - upitala je Sadika zbunjeno.

- Oni što je babo donio iz Željezare za zubače.

Njih dvije su krenule prema podrumu, gdje su u polovici bile dvije krave i dva junčića, Plavota i Brijezonja, a u drugoj polovini smo držali potrepštine za domaćinstvo. Ubrzo su se vratile blijede kao krpa. 

- Šta je? - upitao sam preplašeno.

- Nestali su babini klinovi za zubaču koje je on mjesecima skupljao i skladištio u podrumu.

Samo smo se zgledali. Ništa nismo govorili niti koga smjeli pitati. To je bila naša mala tajna. 

Njena dva pramena crne kose neprestano su igrala iznad, kao ugarak crnih očiju. Ponekad bi ih sklonila rukom, ali bi se oni, kao po dogovoru, opet  vratili i uporno igrali iznad očiju. Njeno bijelo lice krasila su dva reda bijelih zuba, koji su se smjestili između rumenih vlažnih usana. Nije što je moja sestra, ali bila je najljepša djevojčica u nekoliko pousorskih sela.

Jednog jutra kada je babo došao iz Željezare, dok smo se sladili okrajcima bijelog somuna iz zeničke parne pekare, komšija Omer Ibrić donio je novu zubaču i ostavio je u avliji. Mi smo se samo veselo zgledali ništa ne govoreći. Ubrzo me pozvao umorni babo da mu pomognem. Upregnuo je Plavotu i Brijezonju u teljig i jaram i za njih zakačio novu zubaču sa trideset novih klinova. Zubili smo teg kojeg je konjima dva-tri dana ranije uzorao amidža Meho. Brijezonja i Plavota su prvi puta bili upregnuti u jaram i nisu ni znali kako se zubi. Babo je kukom držao zubaču, a ja sam za teljig pokušavao držati junce. Uh! Tako je to bilo teško. Ja sam ih vukao na jednu stranu, a oni su išli na drugu. Čitav dan smo zubili njivu od tri - četiri duluma. Sestrice su nas uvijek sačekivale na vrhu tega i radosno poskakivale vičući.

 - Hajde, Plavota! Hajde, Brijezonja!

Pred veče smo stigli umorni u avliju. Osjećao sam se ponosno što sam babi pomogao da pozubimo teg. Radostan sam bio i što su se junci svikli na teljige i što imamo sada svoju zubaču pa ne moramo plaćati da nam drugi zube. U avliji nas je dočekala Hana Kurdićka i odmah me počela panjkati ocu. Ona je inače čestita i vrijedna žena, prava domaćica. Ima sedmero djece i sve jedno drugom do uha. Muž joj Mujo, pomalo pijanica, radi u jelaškoj ciglani i svakodnevno putuje biciklom marke Rog na posao i sa posla. Po selu se pričalo da je to bila najljepša djevojka u svim pousorskim selima i svi su se čudili kako ju je Mujo primamio i oženio. 

- Huso, onaj tvoj hairlija je juče iz naše avlije bez pitanja uzeo Mujin bicikl i otišao se vozat’. Tek ga je u sami mrak vratio  sa slomljenom prvom felgom. Sa njim je Mujo svaki dan išao na posao  u ciglanu u Jelah. Sada nema čim ići - rekla je Hana i zaplakala. 

-Hodi ovamo, krado tuđih bicikala- proderao se babo strogo i okrenuo prema meni. Stao sam mirno. Osjećao sam se krivim. Mislio sam se provozati samo jedan krug,a ali kočnice nisu radile i ja sam udario u Rasimovu kovačiju. 

-Mrcino jedna! Kako možeš tuđe stvari uzimati bez pitanja! To je krađa, to je lopovluk! Od koga si to naučio, barabo jedna. Ja sam samo šutio, a pored oči su mi izlazili složeni klinovi u podrumu. Njih trideset tačno. Pred oči mi je izašla policija koja je oduzela od babe klinove i napisala mu kaznu.

 -A klinovi? - izvalio sam kao iz topa neznajući zašto.

- Koji klinovi? - proderao se babo da su mu iz očiju sijevale munje, a iz naboranog čela svakog trenutka da gruhnu gromovi. 

- Oni što si mahno iz Željezare i zubaču od njih napravio - rekao sam ne znajući, otkud mi snaga i hrabrost.

Babo me gledao iskolačenih očiju dok mu je brada drhtala kao u nekog djeteta. U tom trenutku svoju veliku ruku, punu žuljeva, koja me često znala pomilovati, zamahnuo je i odalamio mi takvu šamarčinu da sam vidio milion zvijezda. On je otišao da uvede junce u podrum, a ja sam još dugo ostao na zemlji dok se oko mene okretala kuća, avlija, moje sestrice...

U daljini vidio sam uplakanu svoju dobru majku koja me tješi i savjetuje. 

-Nemoj, sinko, dirati tuđe!  Nemoj sikirati svoju majku!

 

Detalji
Slike
Aktuelno
Šaran: Pošto znamo kod koga su lova i moć, onda laku noć...
Oct 17
Zenica | Autor: admin
U dupke punoj Pivnici Gatto u Zenici, momci iz sarajevskog rock benda  „Letu štuke“ ...
Stolica CAT – novo i jedinstveno na bh. tržištu
Oct 17
Zenica | Autor: admin
Zenička firma BOHA, koja bilježi dugu tradiciju proizvodnje, prodaje i popravke namještaja, postala je...
Najvažniji je skrining za rano otkrivanje poremećaja
Oct 17
Zenica | Autor: admin
Svake godine, drugi četvrtak u mjesecu oktobru obilježava se kao Svjetski dan vida. Tada se ističe važnost...
Organska proizvodnja je budućnost
Oct 17
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Bogatim zabavnim programom u kojem su učestvovali GUD “Filigran” i sekcija zeničkog HKD...
Batonov šahovski turnir za slijepe osobe
Oct 17
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Povodom 15. oktobra – Međunarodnog dana bijelog štapa, odnosno dana slijepih osoba, Klub paraolimpijskih...