... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše Kemal Mahmutefendić

 

Bilo mu je jasno što se zbiva u njoj, mada se u njemu sve opiralo da to sebi prizna. Osjećao je kako se u njemu miješa potpuno suprotna osjćanja, što da tada, u njihovoj dugogodišnjoj vezi nije bio slučaj. I ta podijeljenost ga je bolila. Posmatrao je njezino lice dok bi sjedili jedno naspram drugog: te oči, ta kosa, toliko poznato mu lice, glas, pokreti – sve to kod nje nije više bilo, kao i oduvijek otkako su se poznavali, isto, za njega drago i blisko kako to sebi nikada iskazati nije mogao, kao i, odjednom, daleko, sve dalje i dalje. Uzaludno i nemoćno je pokušavao izmiriti ta dva osjećanja: jaz između njih bio je sve dublji, nepremostiviji. Propadao je u tu zjapeću provaliju, da to ni u kom slučaju nije smio njoj pokazati, a sebi potpuno priznati. Čekao je koliko god strpljivo, toliko i sa sve većim bolom, kao i onaj koji se nada da će mu prestati upaljeni zub.

Ponekad se zaplitao u pitanjima: da li i ona osjeća isto, da li i ona vidi što se to dešava među njima, doživljava li i ona tu naglu i oštru promjenu koja im se zbiva obadvoma?

A počelo je ratom. Znači, onim zlom koje je prividno samo vanjsko – a u suštini je sveobuhvatno i ne ostavlja, uz tijelo, netaknutu i dušu.

Ratom, koji je podijelio ljude. Muževe i žene, prijatelje, znance, narode. Ušao, reklo bi se, među dva oka, među dvije misli, rasturio do jučer bliska osjećanja. Ružno i opako, a usto opasno, počelo se dešavati među ljudima.

I što je najgore, svi su to prihvatili, neki voljno i punim srcem i jasnom svjetlošću, a neki opet silom prilika i igrom slučaja bijahu uvučeni u nešto iz čega mnogi neće izaći ili pak onakvi kakvi su ranije bili.

Kada je sve počelo, njihovi razgovori o zlu, koje se opasno i brzo razgranalo, bijahu uopćeni i kretali su se, kao slučajno, oko konstatacija o zlu, o općem ludilu koje je zahvatilo ljude, o nemogućnosti da se pojedinac, svjestan toga nekako izmakne i ne učestvuje u svemu tome.

I dok su ostajali na razini davanja dijagnoza, mišljenja su im se podudarala i nije bilo nijedne stvari oko koje se nisu slagali. Ali kako su stizale sve lošije vijesti o žrtvama, čak monstruoznim zločinima, i kako se oko njih samih već počela osjećati atmosfera nesigurnosti, podozrenja, na kraju i mržnje, i njihovi razgovori, malo po malo, poprmiše neke tokove kojih se i oni sami uplašiše. Pa su često izbjegavali ona opasna mjesta u razgovoru za koja su već slutili da će ih dovesti do oprečnih mišljenja, iza kojih je čekao ambis šutnje i neslaganja. Ali, i sve su manje govorili o onome što ih spaja, o njihovoj dugogodišnjoj vezi, koja ih je nekad toliko približila. Je li moguće da tamo neki sukobi među ljudima, među nacijama i vjerama mogu uticati i na njih? A tako su mislili i duboko vjerovali kako je ono što osjećaju jedno prema drugome vječno i nepromjenljivo, nedodirljivo, kako su nekad znali govoriti „za stvari ovoga svijeta“.

Slutnja da će doći do otvorenog sukoba bila je nepogrešiva kod obadvoje. Ali i strah od takvog sukoba bio je također veliki. Duboko u sebi su osjećali da troše posljednje zalihe nekad nataloženog bogatstva, bogatstva ljubavi, bliskosti, divljenja.

Što se to najednom dešava s njime? Otkako je sve ovo počelo, primjećujem, ne bez užasa, opasne promjene u njegovom ponašanju. Odjednom je postao drugačiji, čak i fizički. Kao da se počeo udaljavati; njegovo lice postaje lice stranca, lice nekoga koji se ne može dovesti ni u kakvu vezu s onim čovjekom za koga sam vjerovala da je jednom zauvijek i bez ostatka ušao u moj život. Svaki naš razgovor o ovome što se dešava, o ovome užasnom ratu, suprotstavlja jedno drugome da postoje nepodnošljivo. Nedaj Bože, kao da se nalazimo na suprotnim stranama koje isključuju jedna drugu. Ali, ja u to zasada ne mogu vjerovati i nastojim sve da izgladim, a u tome mi itekako pomažu sjećanja – a što je sa sadašnjošću?

Ne mogu vjerovati što je to prevagnulo u njoj. Kako bih i mogao. Te riječi, ti zaključci, od kojih se ohladim. Njezine konstatacije, koje izgovara mirno i samouvjereno, o užasu koji se dešava na dohvat ruke, tako blizu, da u svakome trenutku možeš osjetiti vonj krvi i čuješ ljudski plač i krikove. „Tko zna tko je kriv“, rekla je tako hladno, kao mesar koji kolje vezanu životinju. Pa to više nije ono lice koje sam toliko ljubio! To više nisu one oči u čijim zjenama sam tražio i nalazio istinu. Glas je prestao biti njezin glas – to je glas sudije koji optužuje tražeći sve teže argumente. Posebno mi je bilo teško što joj prolazi taka, neurotična drhtavica kad joj pokušam dokazivati nešto što se, vjerujem, dokazivati ne treba. Recimo, tko je u ovome užasu bio žrtva a tko krivac, onaj koji napada nevine. Nije zar moguće da ona drži stranu onih čije ime, kad je o njoj riječ, ne smijem izgovoriti, mada se ona ne izjašnjava baš otvoreno.

Njegove ruke, kojima sam se nekad toliko divila, koje su mi bile simbol suptilonosti i neodoljivosti, te ruke, dok ih gledam na stolu, kad se mašaju šoljice kave ili cigareta, ili kad miruju na priručku stolice, te ruke, kojih sam nekada neiskazivo osjećala iscjeljujući vlažnost i okrepljujući toplotu, te njegove ruke najednom postadoše rogobatni instrumenti, opasni i daleki u svojim namjerama i namjenama. Kako je moguće da se sve može promijeniti odjednom, prometnuti u svoju suprotnost i iznenađujuću negaciju. A o riječima koje izgovara, i mislima koje te riječi iskazuju – čim započnemo o ovome svemu – izbjegavam sebi dati konačno objašnjenje.

Ljepljivi ljetni dani, usto ratni, zloslutni svakim djelićem svjetlosti, zraka. U svemu se krije dio općeg užasa: u omlohavjelom lišću kestenova ispred gradskog zatvora, u očima ljudi, ugroženih i zgužvanih, u muljanju izbezumljene gomile, u malaksalom nebu, bezmalo i u očima uličnih pasa i mačaka. Sve postojeće kao da se zakrenulo prema sveopćem ludilu, ludilu straha i prezanja. Kao da je na sve pala crna i smrdljiva sjenka oblaka stvorenog barutnim eksplozijama, iz kojih se naziru obrisi samog Pakla.

Kud si zalutao, čovječe, u život koji te napušta; kud si zalutao, putniče neizvjesne sudbine, u svoje šake sklopljene na tvome licu, koje bježi od samoga sebe?

 

***

Jučer je – sjedili smo u bašti kavane – jučer je puklo. Kazao sam joj što mislim o svemu. Otvoreno, jasno. Ali opet, ne bez doze ironije i distance od svake proste doslovnosti: kao da se, eto, sve to dešava, ipak, tamo nekom drugom, a ja samo pokušavam biti maksimalno pravičan i logičan. Saslušala je prvo mirno, pažljivo prateći svaku moju riječ, da bi na kraju, vidjelo se, postajala sve nestrpljivija, pa konsternirana onim što sam govorio; nastojao sam da ne budem ličan, izbjegavajući svaku pristrasnost. Oči su joj se ukočile, a glas postao opor i krut. (Gdje ode onaj glas melodije i šapata?) I kada sam očekivao da, u stisci i sudaru riječi, iz nje provali sve u njoj skriveno i potiskivano, ona kao da se uplašila same sebe, te se nasmija licem koje najviše nalikovaše na krutu masku ukočene grimasse: pa, posve neočekivano, pređe za drugi sto i prosto se obrecnu na mene glasom koji nikako nije ličio na njezin: „Ja s tobom neću sjediti za istim stolom!“ A kada joj ja, kao da sam već bio spreman na ovakvu njezinu reakciju, odgovorih: „Ja također s tobom“, ona se, kao, nasmija, no glasom koji podsjeća na plač: „Pređimo za ovaj stol, jer nam tu smeta sunce“. Tada sam nepogrešivo znao, dokle smo nas dvoje dospjeli.

 

***

 

Prije tri dana grad su nadlijetali avioni: u plavom nebu ličili su na delfine u širokom moru – sve dok eksplozije njihovih bombi, kojima su gađali pozicije obrane po okolnim brdima, ne dopriješe do ušiju građana zarobljenih u ovu tužnu mišolovku. Cvjetovi topovskih granata bokorili su se nebom – slava ovom sve općem krvavom piru kojim se praznuje apsolutno zlo!

 

***

 

Njega više nema. On je postao drugi čovjek. Ali još i dalje me za njega veže onaj „on“ kakav je nekad bio. Onaj bez kojeg nisam mogla. Ali kako, Može moj, da odvojim njih dvojicu – a u jednoj su osobi? Očajna sam zbog te nemoći. Ni s njim, ni bez njega.

 

A kada su jedne noći, osute zvijezdama i bolno ranjavane rafalima, šaputali jedno drugome riječi, koje kao da su dopirale sa drugoga svijeta i koje kao da su izlazile iz usta koja već ne bijahu njihova, i nju i njega ledila je jedna jedina misao: ovo je posljednji čin drame koja se zove zamiranje srca. 

Detalji
Slike
Aktuelno
Zbirka svjedočanstava o najboljim sinovima naše domovine
May 16
Zenica | Autor: Lejla Sarajlić
U organizaciji NIPD Naša riječ Zenica i Kluba paraolimpijskih sportova “Baton” Zenica prošle...
Zeničanka Deniz Nadžaković najljepša djevojčica na svijetu
May 16
Zenica | Autor: admin
U  Bodrumu je prije dan -dva  (R Turska) u organizaciji Ashot Khachatryan, održan izbor Miss World u...
Kvalitet je Koteksovo najjače oružje
May 16
Tešanj | Autor: Elmedin Bašić
Na predstojećem 13. Sajmu privrede u Tešnju predstavit će se i kompanija Koteks, vodeći proizvođač opreme,...
Osnovci u posjeti Mašinskom fakultetu i Laboratoriji za okolinski monitoring
May 16
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
U organizaciji NIPD Naša riječ Zenica, a u saradnji sa Mašinskim fakultetom u Zenici, proteklog...
Dan za sjećanje i ponos
May 16
Usora | Autor: Elmedin Bašić
Svečanom sjednicom Općinskog vijeća Usora u sportskoj dvorani OŠ “Fra Ivana Frane Jukića” u...