... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Adnadin Jašarević

Murat stoji uspravno poput kolca pobijena u zemlju, ukočio se baš kao isušena tvrda glogovina: a kako ne bi, u taj hladni čas pred zoru, što stišće lednim dugim prstima kroz svilenu košulju. Lijepo bi mu pasala, košulja, svakako, jarko crvena, baš poput bradavica na jedrim grudima begovice... Bi, dakako, da je ona stisnula sisu uz njegova prsa, a ona bradavica tvrda k`o klin zaorala kroz svilu, gore-dolje, pa lijevo-desno, i onda, med njegove usne.

Ali, eto, stoji on s rukama na leđima, čvrsto stegnutim u vezice, od volujske kože, krv mu ustavile u šakama, i, spustile se, zategnute poput strune na tamburi, sve do stopala, u omči, tako da ni rukom ni nogom ne može ni naprijed ni nazad. A begovca ga zamišljeno posmatra kroz poluotvoren pendžer. Učini mu se da se igra teškom sisom, ali samo odmahne glavom na tu pričinu: nemoguće. Nemoguće, da, no bilo bi lijepo...

Stražari se smiju u brade, sprdaju se s njim.

Jašta da se sprdaju... Hajde što se nameračio na Alaj begovu ženu – ni prvi ni posljednji – ali što se dade tako lahko uhvatiti, e to za podsmijeha jeste. Baš joj svukao svilene dimije i zaronio u runo zlaćane boje, poput njene zlaćane kose, kad li... Utrčaše u sobu, ruke teške ko giviti na ramenima, a on ne odvaja pogleda od njenih punih usana nalik na spojene polumjesece – k`o za molitvu otvorene - u jedno majušno slovce što će netom da se prevali...

-Aaaaaaa... Pomoć! – propiskutala je poput šteneta što tek ući lajati...

A šake stisnute poput mengela ga povukoše nazad, sa begovce, uspraviše ga na uzdrhtale noge, onako spuštenih čakšira... Nije Murat slabotinja: ovakvih se ne boji, nikada nije. Ali, i najveći bi junak u njegovoj koži bio bespomoćan: takvi su muški kad ih ulovite ogoljena međunožja. Ni mrdnuo nije, niti zagalamio, ni zubima zaškrgutao... Uhvatiše pod ruke, kako bi džak žita ponijeli, pa sa njim van...

Tako on stoji u dvorištu, spuštenih gaća. Tamo gdje su ga posadili, sred kokošijih brabonjaka, gdje, bez sumnje, i spada. Spadalo! Mati mu nadjenula nadimak zbog bezbrojnih nestašluka i marifetluka... A komšije preuzele... i rođaci... Kad se zamomčio, i djevojke su šaputale: eno ga, Spadala... Spadalo, jašta, lakouman, i oko njihovih dolama uvijek rad se poigrat`... i u šumarak potrčat`, pa djevojku uloviti, u grmlju, u sijenu, ma gdje god... Baš sam Spadalo...

Stoji Murat tako, misli koješta... čeka...

Dakako da čeka Alaj bega.

Ovaj će mu se krvi napiti...

Premeće u glavi što mu je zapalo: hoće li ga samo premlatiti palicama, ili će ga sam beg bičem preko leđa... Neka, izdržaće... I gore je preturio `preko glave`. Samo da se stara mrcina pojavi pa da svršimo sa igrom. Dodijalo mu da gologuz čami u dvorištu, u taj hladni čas pred zoru. I da sluša posprdno smijuljenje begovih slugu. Napreže mišice ne bi li ih izvukao iz spona. Gnjevan već, namjeren zaskočit` te mamalaze i polupat` im glave... i ništa! Što on više zapinje to se spone sve čvršće i bolnije vezuju oko zapešća.

Najednom ga spopade strah kako će ga ostavit` da stoji baš tu, ispod begovičina pendžera, zanavijek. Kao zlehudi podsjetnik za sve koji bi se nameračili zavuć` međ njene dimije. Zadrhti... ma neće valjda...

Vrti glavom, lijevo-desno, nigdje bega...

A dvorište već rumeno...

K`o da su mu krv prolili... A ona sve pokrila, kano more, kad pojuri obalom...

Vidio je jedanred more, al` nije mu smio prići ni koliko da stopala skvasi.

Tako veliko i pusto... Nigdje mu ni početka ni kraja...

Zlehude ga misli spopale... Kad ono... Čuje klizanje prašinom dvaju stopala, kao da se zmija promiče, vijuga skliska, ljigava... Eto Alaj bega, dogmizao iz njegove rupe... Brate, sav je nikakav: smežuran poput suhe šljive, brade slijepljene u gvalje, poput blatnjave vune, a nos mu pipa naprijed, k`o kad slijepi štap isture, pa se pogrbio, svinuo, na zategnut luk nalik, a sve mu halje vise s kostiju, baš, baš kao da smjeraju uteč` s njega...

Gleda on bega, ma odrpinu od čovjeka, k`o da mu je život od svega poprilično oduzeo, ali bega... onako ispod oka... Nije čudo da si begovca vazda zove momke da je zabave... Muratu zaigra osmjeh ispod brka. Posprdan. Ta ovaj i ne zna što se krije pod njenim dimijama.

Smješka se i beg. Tanke usne se razvukle, kao da ih je neko britvom isjekao... Kima glavom. A ona skoro da otpadne s vrata: Murat je zamišlja kako se kotrlja k` njemu, pravo na nogu, i onda... Što onda? On je šutne svom snagom ka begovičinom pendžeru...

No, glava se nastavi klatiti na tanušnom vratu, baš poput klatna na očevom satu. Klati se kao da duboko promišlja što bi sad? Onda, kao da se dosjetila, glava se zaustavi: beg podiže ruku, pa prstom pozva sluge.

Ovi iskočiše iz sjenke – sjenke iz sjenke - pravo pred Murata: baciše mu na očigled okrvavljeno tjelese, ruke i noge, i glavu, i trupinu, sve što tijelu pripada, a opet ni nalik: k`o odbačena krpena lutka, udova što na sve strane srljaju. Kao da žele uteći, i ljevica i desnica, zavađene, a stopala bi da otrupkaju dalje za svoj račun, ali da sobom ne ponesu domaćina...

Grlo mu se steže, jedva da protisne udisaj. Jer, zna on čije su to ruke i noge, bile, zna i to lice podbuhlo, oči iskolačene... Krvave suze se spustile niz obraze. A jedna kapljica zalutala preko usana. Usne otvorene, iskrivljene, nalik na osmjeh, ali ne onakav kao u živih, već, već kao da stiže iz samog đehenema... Hladniji od leda, da vam sve žile stisne, a opet vreliji od kovačeva ognja, da vam srce sagori.

Tako se valjda mrtvi smiju u lice živima zbog onoga što oni jesu i nisu... I sam bi se nasmijao: tako mu nesmisleno zvuči propitivanje, biti ili ne biti, sad, dok ćuti damare, srce što lupa poput bubnja, kapljice znoja što mu šaraju kožom poput potoka, u rijeke, rijeke u more... Bezglasno... uši k`o da voskom zasipa... Tako tiho da vas ta tišina pritišće, gura k` zemlji, ukopava, baš kao mezar... živi mezar... smije se... a izmed pomodrjelih usana palaca jezik, kano u zmije... I, zna, zna on, da mu se to sama smrt podsmijeva, dade mu da se ogleda u slomljenom tijelu njegova brata, Hasana, koliko da razabere što sve čovjek nije, zlehudi putnik, bez sna i počinka, ka jednom jedinom cilju namjeren, da svrši k`o nemušta mrcina...

I gleda ga kroz mrtvo oko, koje je njegovo oko. Gleda ga, ne kao plijen, kako mu se isprva učinilo... Prije je to mangupski pogled, kao kada te drugar namagarčio, pa, eto, uživa u svojoj psini, ne baš pakosno, ni najmanje zlobno...

Baš tako...

Smrt mu se ne čini više, ni manje, no kao podmukli cirkusant iz igre sjena...

Ne da je zao... ne to... Prije kao da je to neko, nešto, poremećenog smisla za šalu... Neko koga silno raduju gangrenozne rane, odsječene glave, nabijanje na kolac, sve to, eto, što se baš tom nekom, dešava na zabavu...

Muratu dođe da se izbljuje...

Jedva se suzdrža, namjeren da ne dade dušmanima povoda za ismijevanje... Zgleda ih prkosno, čuvare, pa bega... kao da mu niko i ništa ne može nauditi... Zna on, a znaju i oni, kako je sav taj njegov inat zaludan... No, eto, neka ga...

A beg... On škilji kao da mu sunce škodi, prorezi izmed kapaka se suzili: k`o da je potočić sunuo izmed njih... Poigrava se suhonjavim prstima, kanda zadovoljan što ga uhvati, Murata, i njegova nesretnog brata... da im se može svetiti za sve što njemu nedostaje... i meso i krv... i strast i kal... i tugu i radost... sve to, sve to... sve što ova sjenka od čovjeka ne ima, dade mu se uništiti, dade mu se da gazi preko živa čovjeka, živa, živa... silna... da, čovjeka kakvom on nije ni do koljena...

Murat nape spone, zalud: samo se dublje usjekoše, stisnuše, zaoraše kožom u krvave brazde...

Samo da imade snage raskidati ih!!! Ta, pokazao bi on tom mekušcu od kakve je građe sazdan, razvihorio bi i bega i sluge dvorištem, k`o da nisu više od pukog iverja!

Stara mrcina kikoće, krkljajući, kroz sitan kašalj, ma k`o sipljiv konj.

Kao da zna kakve se misli Muratu vrzmaju glavom.

I zna da su zaludne...

Zahropta na koncu k`o da se od duše dijeli. Zamlatara rukama, čini se, tjerajući od sebe nešto nevidljivo, ali duboko i prisutno... Onda se pribra i dozva sluge. Lagano dlanom pokaza na gore, kao da im zapovjeda da ga podignu... Muratu začudo... No ovi kliznuše pokraj njega ka mrcu, dohvatiše ga za ruke, i za noge, koliko da ga usprave...

Stoji tako njegov brat pred njim, baš, baš poput strašila u polju, kao da mu je krvavo odijelo ispunjeno slamom, a ne kostima i mesom... A i te kosti i meso, kad se duša od tijela rastavi, valjda nisu ništa više od slame... umuje Murat, jer ga strava pritisla, teška, teška, ma teža od planine, prijeteći da svu njegovu kuraž u prah satre. Zgleda on brata, drhti, jerbo mu se jadnom učini sva njegova snaga – silan je čovjek Murat – sva njegova pohota, i čaša vina u ruci, i janjeći but, i vrela dojka, sve mu se u sjenke utvara...

Pognu glavu, bradom na prsa – najradije bi ih provrtio i u srce zabio. Čeka... čeka da i snjim svrše, neka, samo da se ovo mučenje okonća.

Kako god...

Čvornovati prsti zariše mu se u tjeme, zaoraše, i... Murat zažmiri, zaustavi dah... To je to... Sada će da ga prikolju poput živinčeta... Taj nemjerljivi trenutak se oduljio, baš kao kad klatno na satu zadrhti, ustavi se, pa malko trzne naprijed, opet zastane, onda lagašno, ne možete ni vidjeti koliko, nastavi migoljiti svojom orbitom oko tog sunca od sveg sažetog vremena...

Ali, ona ruka, prsti čvrsto zariveni u njegovo tjeme, samo ga natjera da se okrene na petama, licem prema mučitelju. Murat uzdahnu, kako to čine novorođenćad, duboko , na ivici jecaja ili krika... Zašto odugovlače!? Um mu poigrava divljim stazama, smišlja priče u kojima se čudom izvuće iz nevolje, dohaka dušmanima, osveti brata, ili naprosto pobjegne poput bijednika - što mu ne naliči – daleko, što dalje i od bega, i od begovce, i od sveg tog svijeta što će za njegovu sramotu znati...

Čuje kako krvnik izvlači kamu iz kanija. Eto ga! Ali, oštrica ne sječe preko njegovog grla. Osjeća kako popuštaju veze na njegovim nogama, s olakšanjem koje ne može obuzdati... Isprva trnci, poput mrava, jure gore dolje, sve do stopala, pa kroz bolne butine... Krv kola kao iz provaljene brane... prava bujica... Murat bi sam pojurio naprijed, baš poput divlje vode, ma i poletio ako treba, kad mu ramena ne bi stiskale dvije šake, poput mengela.

Još dvije ruke ga obujmiše oko prsa, kao da ga grle, ali ne kao žena, više k`o da se na nj priljubiše pijavice. Na rame mu klonu glava, glava teška, teška poput tabuta – skoro da ga na koljena obori. Tužan miris mrca pope se do njegovih nozdrva: i sladak i opor ujedno. Muratu se srce steže, pa zalupa žestoko, pa se opet skupi u čvor, kao da bi htjelo nestati. Jer, eto, to njegovog brata vezuju mu za leđa...

Kakav ih strašan naum na to navodi ne sluti...

Ona stara kljusina prosikta nešto nerazumljivo.

Nije Murat uspio dokonati što, kad li, opletoše ga volujskim žilama po nogama – potjeraše ga u trk, pravo ka širom otvorenoj kapiji. Nisu ga morali šibom, dosta mu je bilo pokazati prstom, jer izjuri poput zeca, van kužnog dvorišta, udahnu duboko, pričini mu se slobodniji vazduh, čist, toliko da mu sva bol iščili iz mišića, toliko da mu noge zamal` poletješe preko polja.

Baš kao da nikakva tereta ne nosi... kao da tijelo njegova brata nije teže od perca...

Ne osvrće se.

Juri preko ravni, ka dalekom šumarku. Ne čuje za sobom potjere. Slobodan! Spasenje, nada, očaj, sve to, pa i radovanje spleteno s tugom, dumbaraju mu u glavi poput divljih talambasa. Slobodan! Trči, trči, kao da ga u onom dalekom šumarku čeka nujna djevojka.

Trči, a nikako da stigne.

Nikamo da stigne.

K`o da ni zakoračio nije.

Mišići se napinju, čini se juri, a noge teške poput planine, zasjele, ukopale se, ne mrdaju iz tvrde zemlje. Buseni mu prihvatili stopala... penju se ka koljenima, stišću, grizu... kako god: trave sve pojedu.

Murat pokuša udahnuti, duboko, al` mu se grlo stisnulo, a Hasanove ruke pritisnule grudi onako kako lanci pritežu uznika. Mekani prsti upinju kroz kožu, kano gliste kroz crnicu rove... Uporni, zalaze tajanstvenim putevima, izmed rebara, ponad srca, i naokolo, dohvataju ga iznutra, gnječe, vajaju kao da je od gline, u, u ko zna što...

Truhli dah mu baulja k nozdrvama..

Hasanova glava se klati od ramena do njegova obraza, pa nazad, i opet... baš poput klatna na očevu satu što vazda, besmisleno koliko uporno, mjeri svaki čas, svaki korak, ama i zalogaj i poljubac i čušku i smijeh i psovku...

Pričinja mu se da šapuće... ali pretiho... nerazgovjetno... riječima satkanim od blata i crva... glasova nalik na siktanje zmije, uzdaha što ti k`o pijavica zapinju u uhu... Šapuće nerazumljive, ali, odnekud zna: strašne tajne... Murat ne zna kako bi ih imenovao, kako razlučio... No zna, to su takve tajne bez kakvih bi se lahko dalo živjeti...

Takve da ti utjeraju strah u kosti... ma da ti samelju kosti u prah...

I... i tako teške da ti ne daju ni prsta pomjeriti... da ti damare potule... i dah ustave...

A usne mu na uhu... mrmljaju... Na otvoren grob nalik...Zinula zemlja! Zinula u veliki zjev... Zijev tako velik da bi mogao progutati i Murata, i njegovu mahalu, ma i cijelu kasabu, ako ne i vilajet...

Samo mu oči vrludaju... traže... kroz izmaglicu... daleko onaj šumarak... predaleko... i zelen mu se rastočila...

Ne ćuti ni damare... K`o da ih je skolila tišina... Pobjedna tišina... Zasjela mu na prsa... zasjela u utrobu, šunja se njegovim mislima...

A Hasanovi prsti rove, mile, dube kroz meso i krv... Oko srca igraju, miluju ga, pa ga obgrle, tako da k`o u kafezu stoji... Ni da mrdne... ni da se napne k`o nekad, kano tetiva na luku... Šuti srce... a mrtvi prsti stežu, mrve, dave... Tiho, tiho srce...

Tišina ga obuzela: pa i taj šapat iz groba njenim jezikom zbori...

U očima tek mrčina: nigdje prominuća svjetlosti, i nebo i šume se u nj` stočile...

Dajem dah za parče tame: dah po dah, tamen po tamen, razmjenjujem meso s noći. Sijem u oranice suze za porod što će mi izmači...

Obraćam se Bogu u nijemoj molitvi...

Zalud...

Hasanove ruke me vuku u raku tako gladnu, tako duboku, tako mračnu, da je ni vascijeli svijet ne može nahraniti...

 

Tišina...

Detalji
Slike
Aktuelno
Djevojke u Slovačkoj, momci u Bugarskoj
Jun 20
Zenica | Autor: Vehid Begunić
Nakon što je trijumfima ragbijaša i ragbijašica Čelika okončano Državno  prvenstvo u...
Jazuk je golemi što imamo sve manje vremena za drage ljude
Jun 20
Zenica | Autor: Lejla Sarajlić
Žiri književnog natječaja “Bajramske priče”, kojega je raspisalo Kulturno udruženje “Musa Ćazim...
Stavite svoje dijete na prvo mjesto, tako ćete i vi biti na tronu!
Jun 20
Zenica | Autor: admin
Decenijama unazad u Zenici se na kraju svake predškolske godine održava tradicionalna manifestacija...
Dašak Zenice u suvenirnici „Dućan“
Jun 20
Zenica | Autor: admin
Sudeći prema broju turista koje srećemo svakodnevno, čini se da i Zenica poprima pridjev turističkog grada. To se...
Zajedništvo i veliki iftari, odlike nekadašnjih Ramazana
Jun 20
Zenica | Autor: admin
Iako se Ramazan , najvažniji i najodabraniji mjesec za sve muslimane, bliži kraju, oni koji poste i dalje osjećaju...