... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Bližilo se hladno zimsko podne kada sam izašao u šetnju ulicama grada. Nastojao sam ublažiti napade stvaralačke nemoći koji povremeno muče svakog pisca. Prisjetio sam se utješnog savjeta slavnog američkog pisca Reja Bredberija koji je nekoliko zidova u svojoj kući oblijepio lošim pričama kako bi se stalno podsjećao „da je u redu napisati nešto loše“.

U času kada mi je ova misao prošla kroz glavu ugledao sam na trotoaru profesora književnosti Mustafu Osmanagića. Za njega se govorilo da je ugledni kritičar, ali, na moju žalost, o mojim književnim ostvarenjima nije napisao niti jednu riječ. Nešto me je zaboljelo u dnu duše. Istina je da je ono što se ne kaže, često ono čime se sve kaže! Bili smo vršnjaci i može zvučati bizarno da se nikada nismo upoznali.

Visok, sa arogantno uzdignutim čelom i šeširom na glavi profesor Osmanagić zakoračio je na pješački prelaz kao da je ispod njegovog dostojanstva da pogleda lijevo - desno. Vozač gradskog autobusa pritisnuo je kočnicu i u trenu shvatio da ona ne radi. Kao da je moćna Božija sila okrenula moju glavu u pravcu njegovog lica na kojem sam vidio nemoć i očaj . Sve se odigralo za nekoliko dramatičnih sekundi. Kao iz topa izbačen priskočio sam profesoru u posljednji čas odgurnuvši njegovo tijelo van domašaja autobusa kojem sam nisam uspio izbjeći. Siloviti udar odbacio me je nekoliko metara dalje i prava je sreća da me golemi točkovi nisu pregazili. Ipak, prilikom pada udario sam glavom u betonski ivičnjak te izgubio svijest.

U gradskoj bolnici došao sam k svijesti tek poslije nekoliko dugih časova tokom kojih su se doktori borili za moj život. Proteklo je sedam teških dana i ne trebam pominjati radost kada su mi u posjetu počeli dolaziti članovi porodice i prijatelji. Neočekivano, jedne subote tačno u podne posjetio me je profesor Mustafa Osmanagić. Na njegovom dostojanstvenom licu lebdio je izraz iskrene ljubaznosti i saosjećanja.

- Hvala Bogu da ste dobro. Došao sam da Vas obiđem i da Vam izrazim zahvalnost što ste mi spasili život. Napokon, ovo je prilika da se upoznamo, gosp. Duran, reče on staloženo.

- I meni je drago zbog toga, gosp. Osmanagić. Hvala Vam za lijepo cvijeće i, kako vidim, za neke knjige koje ste mi donijeli, rekoh srdačno.

- To što ste učinili vrijedno je svakog divljenja. Uistinu, rizikovali ste vlastiti život. Vaš gest me inspiriše i obavezuje da i ja za Vas nešto učinim. Vidite, već godinama znam da ste Vi žanrovski pisac i da je književna fantastika Vaša jedina ljubav. Na Vašu žalost, ja kao kritičar ne cijenim takve stvari. Ipak, obećavam da ću se prisiliti da pročitam Vaše priče kako bih donio svoj konačan sud. Ja sam odgovoran čovjek i uskoro ću Vas ponovo posjetiti. Nadam se da ćemo imati o čemu da razgovaramo, rekao je odlučno. 

Uz manje poteškoće moj dalji oporavak tekao je ohrabrujuće brzo. Dan prije negoli sam napustio bolnicu, posjetio me je profesor Osmanagić. Njegovo lice bilo je ozbiljno, a glas tvrd i rezolutan.

- Čitanje vaših priča, gosp. Duran, duboko me je razočaralo. Čemu služi uzlet Vaše lepršave mašte iznad ove gorke i surove stvarnosti, iznad svih mrtvih domova i nesretnih duša, iznad stvarne patnje i bijede živih ljudi!? Po mom sudu, Vi niste dobar književnik, ali, pošto sam se uvjerio da ste hrabar i plemenit čovjek, dužnost i moral mi nalažu da Vam se odužim jednim gestom, reče on.

- Kakvim gestom? Šta bi to moglo da znači? upitah u čudu.

- Kao što znate, ja sam profesor u uglednoj gradskoj gimnaziji. Odlučio sam da učenicima održim jedan školski čas posvećen Vama. Dakle, o Vama ću govoriti kao o lošem piscu, koji je u dubini duše dobar čovjek te zaslužuje da se mladim ljudima kaže riječ-dvije o njemu. Razumljivo, prisustvo na času će biti dobrovoljno.

- U posljednje vrijeme raste u meni razočarenje. Možda ste u pravu. Cijeli život tragao sam za nekom vrhunskom tajnom i smislom zapisivanja priča. Stvarajući svoje priče stotinu puta sam očekivao nekakvo čudo, ali se ono nije desilo. Ja sam onaj koji gubi vjeru u moć riječi...

* * *

U izgledu školske učionice bilo je nečega staromodnog. Zidovi i brojne police vrvjeli su od geografskih karti, knjiga, starih mikroskopa i atlasa neba. Profesor Osmanagić otvorio je vrata ugledavši samo jednog učenika.

- Znam da je ovo dobrovoljni čas, ali se, ipak, pitam gdje su ostali učenici? upita on.

- Nisu imali volje da dođu. Čuli su da Vam je gosp. Duran spasio život. Kažu, nema potrebe da se o tome priča. Djela sve govore. Ja sam došao jer sam pročitao neke njegove priče. Ima u njima nešto ... reče učenik.

- U njima nema apsolutno ničeg vrijednog što je, da kažem, prava zadaća književnosti! Dobar pisac treba da svjedoči kako je ljudski život težak i pun nepravde. Dobar pisac može obući i šareno odijelo modernizma i kao tupavi papagaj ponavljati da je ljudski život pun apsurda i ništavila. U svakom slučaju, uspješan pisac treba da se predstavi kao onaj koji iskorjenjuje svakojaka zla i probleme ovog svijeta.

- Profesore, nije li Oskar Vajld rekao da najgora djela nastaju iz najboljih namjera. Umjetnost se obraća ljudskoj duši i ničemu drugom. Književnost ne treba da nas uči kako da evidentiramo našu nesreću, već kako da usavršavamo naš duh, odgovori učenik zaneseno.

- Ja sam onaj koji odlučuje o tome kako da se usavršavate, vi mladi i neiskusni ljudi! Biće bolje da mi kažeš svoje ime kako bih te evidentirao.

- Ne znam svoje ime. Zato sam i došao na ovaj čas. Mlad sam, ali već imam ogromno znanje ... mada ne znam kako sam ga stekao. Ispunjen sam neshvatljivom žudnjom za podvizima koje će ljudi pamtiti. U mom srcu rađa se neka strašna sumnja. I ja Vas želim pitati nešto sasvim prosto. Da li znate gdje stanujete? To bi trebali znati, zar ne!?

- Svakako, ja stanujem, da kažem ... eto, baš se ne mogu sjetiti! Bože, zar sam postao tako zaboravan?! Ne znam o kakvoj sumnji govoriš, mladiću?!

- Slutim da mi nismo stvarni, profesore. Mi smo likovi u priči koju je gosp. Duran počeo da piše. O tome šta smo i koliko znamo odlučuje njegova mašta. Zamislio je da u ovoj priči nastupi obrat, tako da na koncu ja postanem onaj koji će braniti stav da njegovo stvaralaštvo neće pasti u zaborav ...

- U to me ne može uvjeriti niko na ovom svijetu. Ja sam temelj i stub obrazovanja. Spreman sam da umrem za svoje mišljenje.

- O tome se i radi. Vas je osmislio kao starog i krutog profesora. Ali, mene je osmislio kao radoznalog i nadarenog mladića koji kipti od životne snage. Ne želim da umrem ovako mlad. A to će se desiti ako priča o nama padne u tamu ljudskog zaborava. Ne, ni po koju cijenu ne želim biti zaboravljen...

* * *

Protiču neznani trenuci nekog nestvarnog vremena kakvo poznaju samo stare bilježnice. Nemir prožet strahom lebdi na mladićevom licu dok sa grčevitom radoznalošću hoda uzduž i poprijeko učionice. Profesor ukočeno i odsutno sjedi na stolici i gleda u pod.

- Jesi li siguran u to? Kako možeš znati sve to? Šta znači da je gosp. Duran prestao da nas, da kažem, ispisuje? počinje neodlučno profesor.

- Mlad sam i moja snažna čula dopiru do njegovog svijeta. Upravo u ovom času izašao je iz svog skromnog stana u redovnu šetnju. Na stolu u dnevnoj sobi ostala je nedovršena priča o nama rukom zapisana u običnu bilježnicu. Osjećam da je u dubokoj stvaralačkoj krizi. Star je i muči ga strašna sumnja da je sav njegov rad bio uzaludan. Da je besmisleno dalje pisati priče kojih se niko neće sjećati. Zbog toga je odlučio da bilježnicu baci u vatru u kaminu. Sigurno će to učiniti kada se vrati iz šetnje. Nestaćemo zauvijek u pepelu, govori mladić glasom koji podrhtava.

- Ja sam starac kome se smrt ionako bliži. Nadam se da neću osjetiti nikakvu bol. Sve ovo je nestvarno. Moraš se pomiriti sa tim. 

- Ne, ne želim da se pomirim sa smrću ma kakva bila. Mora postojati neki izlaz. Razmišljam kako da pobijedim malodušnog autora. Na koncu, ja bolje od njega poznajem svijet književnih likova. Ako mi nije dao ime, to znači da mogu postati onaj lik u čijoj sudbini bih našao svoj spas od smrti. Ali, koji lik bi to mogao biti?

- Ne znam koliko ti to može pomoći, ali, kada sam u bolnici posjetio gosp. Durana, on je čitao knjigu priča J.H. Borhesa. Tačnije, upravo je čitao priču Paracelzusova ruža. Ne znam ništa o njoj. Te apstraktne stvari me ne zanimaju.

- Ta priča govori o starom alhemičaru i njegovom učeniku koji želi da mu Učitelj otkrije tajnu umijeća pretvaranja stvari jednih u druge. Mladi učenik ne prihvata istinu da je bit svakog Umijeća zapravo Vjera. Možemo pretpostaviti da je gosp. Duran želio napisati sličnu priču, ali je ubrzo odustao. Da li je pored njegovog kreveta bilo drugih knjiga?  

- Ne, izuzev knjiga koje sam mu donio na poklon. Bila su to sabrana djela najznačajnijeg arapskog pjesnika prošlog stoljeća ‘Ali Ahmed Sa’id  Adonisa. Bio je predvodnik „pjesnika Temmuza“, velikih vizionara koji su stvorili savremenu arapsku poeziju. Želio sam gosp. Duranu skrenuti pažnju na grandioznu veličinu pravih uzora. 

- Ja ću pokušati da mu skrenem pažnju na najveće čudo književnosti. Ono je moja jedina nada i vjera u spasenje. Njegova ruka baciće nas u vatru, ali, neka Pravda Stvoritelja bude na mojoj strani ...

* * *

Padao je rani zimski sumrak kada sam se nakon šetnje vratio kući. Neka vrag nosi tu promašenu priču o školskom času, rekoh u sebi i odlučnim gestom bacih bilježnicu u vatru koja je tinjala u kaminu. U polumraku sve mi se činilo kao san. Kada je plamena buktinja splasnula, umjesto pepela ugledah ono što sam oduvijek želio da dodirnu moje ruke. Bila je to prava pravcata glinena pločica sa kojom je počela velika avantura čovječanstva zvana književnost.

To je trajalo samo tren, jer se desi novo čudo. Pločice nestade i ja kraj sebe ugledah stasitog mladića, upravo onakvog kakvog sam ga opisao u nedovršenoj priči. Njegovo lice i oči sijali su životom i nadom.

- Ovo je ono čudo o kojem ste sanjali čitav život, gosp. Duran! Poslije toliko hiljada godina, među milionima književnih likova, zar nije Božija milost i pravda da upravo ja, veliki Gilgameš, oživim u punoj snazi i božanskoj vjeri u riječ zapisanu!!? Zar nisam ja onaj koji je prvi prešao more u potrazi za besmrtnošću!? Neka ovo bude najveći školski čas za Vas samog. Pamtite ovaj dan kada je slavni Gilgameš napustio Vaš dom, jer želi da se vrati u Uruk, reče mladić vatreno.

- Šta ćeš raditi u Uruku, Gilgamešu?

- Uruk je vascijeli svijet. Izgubljen. Koji krv proljeva. Zemlju pod njim truju mržnje i sljepilo. Obzorja su mu cijevi atomske. Čuješ li škripu kapija? Da li to krive sablje smrti dodiruju topla uzglavlja nevinih?

Ipak, nikad ne budi malodušan.

Ja sam onaj koji nosi vječitu zastavu Slobode.

I koji se predati neće nikada ...*

____________

*U većoj mjeri ova priča je inspirisana stihovima iz „Pjesme Gilgamešu koji se vraća u Uruk“ koju je napisao već pomenuti sirijski pjesnik ‘Ali Ahmed Sa’id - Adonis.

Detalji
Slike
Aktuelno
"Šetnja do iftara"
May 22
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
U organizaciji Udruženja “Azimuth 135” Zenica i certificiranog turističkog i planinarskog vodiča Afana...
Abidu Jariću druga nagrada za najbolju bajramsku priču
May 22
Zenica | Autor: admin
Zenički pisac Abid Jarić, član Društva pisaca BiH, nedavno je za priču “Trkač” dobio drugu...
Smajilu Durmiševiću prva nagrada za haiku pjesmu
May 22
Zenica | Autor: admin
Na prestižnom književno-poetskom natječaju  Haiku kraj mogile, Oroslavje, Hrvatska 2018., Zeničanin Smajil...
Kroz druženje i razmjenu iskustva do zadovoljstva Stvoritelja i bolje budućnosti
May 22
Zenica | Autor: admin
U organizaciji preduzeća „Babić-Bisstours“ Zenica proteklog petka uvečer je u Hotelu...
Postim otkad znam za sebe
May 22
Zenica | Autor: admin
Svi muslimani koji poste osjete posebnu radost zbog dolaska Ramazana. Supruge i majke pripremaju ukusna jela za iftar,...