... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Bajruzin Hajro Planjac

Majstori Mumin Solo, Omer Ibrić i Rifo Komšo, pričala mi je majka dok smo čekali paljenje kandilja za ramazanski iftar a iz zemljane furune provirivali rasplamsaji vatre i po zidovima pravili neobične šare, sagradili su kuću u kojoj živimo prije nego što sam ja rođen.

Kuća je bila lijepa. Imala je prostranu verandu, hajat (velika soba iz koje se ulazilo u druge sobe), malu sobu – ostavu i dvije sobe u pročelju, od kojih je jedna bila predviđena za musafire. U drugoj su živjeli moji dobri roditelji.

U sobi za dnevni boravak bila je zemljana furuna. Ukrašena posebnin lončićima u kojima smo sestra Sedika, Sadeta, Minka i ja,  kada bi nas zimi majka promrzle utjerala u kuću, grijali hladne ruke. 

Pored furune bilo je skladište za drva koje sam ja imao zadatak da punim i uvijek je bilo puno. Sa obje strane zida bila je sećija sa slamnatim jastucima pokrivenim keranim jambezom, a uz zid u pročelju nalazio se legendarni kredenac, koji je majka zaradila tkajući zilije bogatim seljanima. Pola velike sobe bilo je zastrto po podu od jelovih dasaka zilijom a druga polovina hasurom. Iz hajata se išlo na tavan, uz drvene ljestve. 

U pročelju velike sobe, visoko podignuto, odmah ispod šišeta na jednoj rafi stajao je, umotan u bijeli peškir, Musaf. Musaf bi s vremena na vrijeme majka učila i ponovo ga, umotavši u bijeli peškir, vraćala na isto mjesto. Musaf, koji je bio pisan drugačije nego sestrin bukvar i koga mi djeca nismo znali čitati, nije se smio dirati, govorila je mati nama djeci. Mora se biti čist, uzeti abdest i onda se može učiti Musaf.

Na tavanu smo držali pšenicu, kukuruz, suhe šljive. Kada bi godina bila rodna sušili bismo meso i sireve. Na tavanu je majka, kada bi završila sa tkanjem, do sljedećeg tkanja držala razboje, stan, čunkove, preslicu i ostale sprave za tkanje ponjava i zilija u čemu je bila, nadaleko, poznata. Soba za musafire imala je dva otomana, za koje je babo dao uhranjenog junca Plavotu mesaru Šarcu, ziliju nasred sobe i uvijek zaključanu seharu i čekmedžu, gdje su moje starije sestre čuvale svoje tajne. 

Sehara i čekmedža, riznica dragih uspomena, u kojoj su Sadeta i Sedika čuvale vezene mahrame, šamije, peškire, čevre, stolnjake, košulje i druge darove, uvijek su bile zaključane, nikada mi nisu dozvolile da u njih zavirim a mene je živo interesovalo šta se to u njihovoj plišanoj utrobi skriva. Na zidu između otomana stajala je gaz lampa sa špiglom, kojeg su moje sestre skidale i ogledale se kada su se mile ili spremale za odlazak tetki Fajzi i Razi. To čarobno, okruglo špiglo sa lampe, koje je bilo u metalnom okviru čuvalo se kao oči u glavi. Sa najvećom pažnjom prenosilo se iz sobe u sobu.

U velikoj sobi, u ćošku, nalazila se i abdestana, mali prostor, metar sa metar, zamazan cementom iz koga je van izvirivala metalna cijev. U abdestani smo se umivali, kupali ali i abdestili prije namaza. Jednom su nam neki seoski klipani začepili cijev na abdestani, pa nam se sva voda vratila u veliku sobu i ukvasila hasuru.

U maloj sobi, kako smo zvali sobičak, tri sa dva, stanovali su moj mir i sreća. U jednoj strani bio je smješten stari otoman a u drugoj sto, stolica i hrpa mojih knjiga. Kroz oko pendžera u sobu je, rano ujutro, provirivalo krmeljivo sunce, budilo me i divilo se mom kutku u kome sam  osjećao beskrajnu sreću i mir, u kome sam imao bezbrižan san.

Zimi bi otvarao vrata dok se iz velike sobe ne ugrije moja soba. Onda bi prije spavanja škrti, tanki jezičak plamena petrolejske lampe plovio beskrajnim prostranstvima knjiga, dok ga ne bi utrunuo i zaspao, sanjajući najdivnije snove. 

U podrumskim prostorijama u kojima se, dok nismo napravili štalu, nalazila stoka, (dvije krave, dvoje teladi i osam ovaca) nalazila se i  kaca kiselog kupusa od koga je majka do kasnog proljeća spravljala sarme i kupušnjake, sanduci za brašno, mekinje, nekoliko tegla recelja, pekmeza, bure turšije, čabar sira, zatim alatke za poljoprivredne radove, vile, sjekira, grblje, srpovi, konopci i druge potrepštine. 

U bašči zamotanoj u tišinu iza kuće, gdje je često šetao neumorni povjetarac i povazdan češljao grane mladim trešnjama, jabukama i kruškama koje su bile slasne kao med i koje su se danonoćno nešto došaptavale, majka je povazdan boravila, sijući, okopavajući, zalijevajući i plijeveći grede luka, paprika, krompira, paradajza, mrkve i drugih povrtlarija.

 S jeseni bi sakrili krompir u rov i pokrili zemljom, te napravili poveliko uzvišenje sa koga smo se zimi sestre i ja klizale dok nas nije vidio babo i otjerao govoreći da zgnječismo krompir, koji će struhnuti pa nećemo imati šta jesti.

Ispod strehe, sa južne strane kuće, svake bi godine u isto vrijeme, sa proljeća, lastavica svila svoje gnjezdo, svoju kuću.

Prvo bi donosila blato i slamke i lijepila ih pod samu strehu. Zatim bi formirala gnijezdo i snijela jaja. Na njima je ležala. Nakon izvjesnog vremena iz gnjezda bi se počeli pojavljivati mali ptići, goluždravi i ubrzo letjeli oko kuće.

Mlađa sestra i ja bismo danima čekali kada će se pojaviti iz gnijezda i radovali im se. Oni bi u znak pozdrava nekoliko puta obletjeli oko nas i naše (svakako i svoje kuće) i ponovo se vratili u gnijezdo a mi bismo im sretno i zadovoljno mahali  do iznemoglosti. Znali bismo im u avliji ostaviti mrvice kruha da uzmu ili da im njihova majka donese. Znalo bi se ponekad desiti da smo svoju šnitu kruha, namazanu kajmakom, znali ostaviti malim ptićima. Jednu smo ostavljali njima a drugu smo ja i sestra polovili, zašto bi nas majka znala koriti.

Kada bi za hladnijih dana laste odselile u toplije krajeve nama bi bilo žao i neobično gledajući prazno njeno gnijezdo.

Onda bi se opet s proljeća, to je uvijek bilo dan-dva prije prvog maja, premorena lastavica vraćala sa dugog puta. 

Javila bi se ukućanima kljucanjem nekoliko puta u staklo prozora da je stigla i otišla u svoje gnijezdo i mi bismo se čudili kako lasta da pronađe našu kuću i svoje gnijezdo na tako dugom putu, pitajući se kako ne zaluta.

Avlija je bila zarasla u velike grmove cvijeća, ograničena parmacima. Imala je kapiju – vratnice. 

U avliji se nalazila štala, koš, hambar, kokošinjac, drvarnik, srg za sušenje posteljine, jorgovan, miloduh, Šargina kućica i nekoliko desetaka šljiva, jabuka, krušaka i stari dud na kome nam je babo za Bajram svezao ljušku od koje nismo odmicali, čekajući svoj red da sjednemo na ljulju i par loza crnog krupnog grožđa, koje kad uzri zamiriše čitavu avliju.

Nedaleko od moje kuće, na blagom brežuljku, nad haremom je stražarila džamija. Obučena u tanke svjetlozelene haljine, od svjetlosti skrojene, ličila je na bulu, koja je već stasala za udaju.

Sa njenog minareta, tanahni glas mujezina pet puta dnevno razlijevao se Pousorjem, poput nabujale Usore pozivajući na molitvu.

Ubrzo su u našoj mahali počele nicati nove, savremene kuće, zidane ciglom i fasadirane raznim bojama. Njihovi vlasnici su radili u Njemačkoj, Austriji ili u boljim firmama i kod obrtnika. Jednog akšama, dok su babo i majka pili kahvu na verandi, babo saopšti da će ubrzo doći majstori da razvale našu kuću i da će sazidati novu, višespratnicu od cigle, da ćemo imati više soba, da ćemo uvesti elektriku u kuću.

U meni nešto puče. Ne dam kuću, hoću da kažem, a znam da je babina zadnja.

-Ne dam kuću. Ova je meni najbolja. Neću onu od cigle obojenu raznim bojama, govorio sam predosjećajući  da će se sa rušenjem kuće srušiti i moje djetinjstvo, moje igre, moje uspomene. 

Ubrzo smo iznijeli stvari iz kuće i majstori su počeli sa rušenjem mog djetinjstva.

Sa njim je otišlo i gnijezdo, još neizleženih malih ptića laste koja ga je neumorno nekoliko dana prije izgradila uz velike napore. Poslije je ona dugo prelijetala preko gradilišta tražeći uporno  svoje gnijezdo. Ja sam otišao u štalu i dugo, dugo plakao za svojim djetinjstvom. 

S vremena na vrijeme dolazio  bih  na gradilište i tražio nešto što sam izgubio. Nisam ga našao, kao ni lasta svoje gnijezdo, koja se negdje gubila u daljini iznad gradilišta.

Detalji
Slike
Aktuelno
U Žepču održana 12. smotra hrvatskog folklora
Sep 18
Žepče | Autor: Rusmir Agić
U organizaciji HKUD „Naši Korijeni„ iz Bistrice u Žepču je održana 12. Smotra hrvatskog folklora....
Ogromna potražnja za drvima i ugljem
Sep 18
Zenica | Autor: admin
Za sve one koji nisu u sistemu daljinskog grijanja, počela je sezona nabavke ogrjeva. Tako se drva, ugalj i pelet već...
BH Telecom je lider društvene odgovornosti u BiH
Sep 18
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Na prigodnoj svečanosti upriličenoj proteklog četvrtka u hotelu Zenica BH Telecom je uručio plakete za dodijeljene...
Umjesto kritike, nudim rješenja!
Sep 18
Zenica | Autor: admin
Poštovani građani! Predizborna prljava utakmica je dobrano u toku! Većina samo kritikuje i kritikuje bez...
Interes turskih investitora za ulagenje u farmu pilića
Sep 18
Zenica | Autor: admin
Omer Faruk Alimci, koordinator Turske agencije za međunarodnu saradnju i koordinaciju (TIKA) proteklu sedmicu sastao...