... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

PIŠE: Said Šteta

 Tek kada je ušao i sjeo u šumski autobus, kako su zvali nadgradnju na kamionu FAP,  Seid  je shvatio ozbiljnost obaveze koju je preuzeo. Nositi i voditi troje djece, i uz to njihove torbe sa izbjegličkom garderobom u pratnji njihove majke, pravnice iz Stoca, nije lahko?!

Supruga joj odveli u logor, Gabela, Dretelj, heliodrom, ko zna gdje je? Ona je preko krševitih hercegovačkih planina sa tri maksuma stigla u dolinu Neretvice. Tu se malo oporavila od napornog puta pa hoće u Zenicu, gdje su ranije izbjegle njena zaova i svekrva. Seid, mršavi oficir u činu kapetana, na kojem uniforma pleše posljednji tango, nosio je tu crtu dobrote od svoga oca, koji je također bio Stočanin. Već dovoljno iscrpljen od dugog pješačenja u dolasku pješke iz Zenice da vidi svoje najmilije, tek puštene iz logora, povratak mu bi još veća briga. U očima ove mlade žene vidio je neopisivu snagu, da ga zasjeni, i ne pogleda je kao ženu, već insana punog patnje i ponosa. Spusti ruku na opasač, na kojem je nosio pištolj sa tri metka, pa ga gurnu za leđa, da se djeca ne uplaše. Najmlađe dijete, dvogodišnji dječak, gledao ga je znatiželjno, dok je srednje, djevojčica, teško otvarala usta zakovana herpesom. Najstarija je bila uz majku, i držala se za veliku torbu. Ona će mami biti od pomoći, mislila je dok je pratila majku pogledom. Seid se zagleda u dječaka u majčinom krilu, pa se i sam osjeti dječakom, bespomoćnim pred navalom zla koje mu je spalilo rodnu kuću, odvelo najmilije u logor, da sada poput zgnječene voćke cijede ostale sokove života. Nije mogao ni zaspati u izbjegličkoj kući, gdje su bili smješteni nakon izlaska iz logora. Nikad mu jastuk nije bio tvrđi! Otac sa ožiljkom noža ispod oka, majka koja pored šporeta samo šuti, brat teško ranjen vukao je lijevu nogu kao da je tuđa, sestra sa teškim traumama. Tek njihova djeca!? Sve ga je to proganjalo da se u trenutku strese, osjetivši kako mu klica mržnje pravi sebi mjesto u njegovom srcu. Onda pomisli, da će baš kao i ovaj dječak narasti u dobroti, pa protrlja oči i pruži ruke dječaku. Dječak uzvrati i Seid ga prihvati u krilo. Pričao mu je neke svoje izmišljene priče, a dječak je svaku izgovorenu riječ popratio treptajem oka, pripijen uz Seida kao da ga poznaje od rođenja.

Šumski autobus se zaustavi kod samog izvora Neretvice u Dubokom Potoku, gdje dovozi i odvozi radnike što su sjekli drva za vojsku. Seid izađe prvi, prihvati jedno po jedno dijete, pa zatim velike torbe koje je trebalo nositi. Dalje su nastavili pješke na planinu, iza koje je selo u kojem živi njegova tetka i tetak. Tamo će zanoćiti, pa drugi dan nastaviti do Zenice. Djeca već pomalo gladna, nisu navikla na pješačenje, plačljivim glasom su dozivali mamu, a žena strpljiva kao da ih zabavlja u cvjetnoj avliji, tješi ih i korača. Dok su se spuštali u selo, još se čula zvona i dozivanje čobana što su zatvarali stoku u štale i odlazili kućama. U polumraku prepozna tetkinu kuću, ugleda mali mostić pored kojeg se k’o dijete igrao, pređe ga prvi i počne dozivati tetku. Ona mu pozna glas i odmah ih pozvala u kuću.

-Tetka, mogu li ja njih ostaviti kod tebe koji dan. Ja moram u komandu, pa na teren. Čekaju me!

Istrese Seid pomalo bojeći se da ga tetka ne odbije.

-Vala neka ostanu koliko im volja. Brašna ima, mlijeka, sira, nećemo skapat od gladi, uzvrati tetka.

Sutradan Seid nastavi sam, sporo, teško se oslanjajući na stopala puna žuljeva. U glavi je nosio sliku žene, čije se dostojanstvo i neviđena izdržljivost podigli visoko u njegovim mislima, kao kip slobode. Nikada niko o njoj neće napisati pjesmu, a zaslužila je hiljadu i jednu. Pomislio je, dok se spuštao niz krivudavu stazu koju je puno bolje poznavao, hodeći prema Zenici.

Desetak dana poslije neko pozvoni na vrata. Seid samo što je došao sa terena, da se okupa i štogod pojede pa opet u bespuće. Na vratima je stajala žena sa dječakom u naručju i dvije djevojčice pored. Jedna sa jedne druga sa druge strane. 

-Uđite!

Kao na komandu žena i djeca napraviše iskorak i već su bili u hodniku. Nisu nosili one teške torbe, samo jedan ceker u ruci žene sa nešto garderobe. Reče mu da su ih smjestili u osnovnoj školi koja nosi naziv književnika. Onog što je napisao pjesmu o jednoj majci i njenim sinovima, i svi smo morali učiti tu pjesmu napamet. Ništa nije slučajno, pomisli Seid dok im je pokazivao kupatilo.

Od tog dana dolazili su redovno, noseći čist veš i humanitarni sapun za kupanje. Seid je već znao i ugrabio bi ugrijati vodu u bojleru u onih nekoliko sati dok je bilo struje. Dolazila je noću, na dva tri sata,  i tako. U hodniku je imao šporet u kojem bi zapalio vatru i cijeli komšiluk bi zakuhao čorbu.

Žena puna zahvalnosti odlazila je, uvijek nekako noseći stid, baš kao da je prljavi veš. A djeca poslije svakog kupanja razigrana, vesela. Onoj srednjoj djevojčici odavno je prošao herpes, pa se sve češće smijala. Dječak se navikao na Seida, pa mu je trčao u krilo, da mu priča. Onda jednog dana, iz Crvenog križa je stigla poruka da joj je suprug prebačen u Hrvatsku pa u Sloveniju odakle se javio. 

-Živ je!

Izgovori žena, koja je govorila veoma rijetko. Sada toliko glasno, da namiri svu onu šutnju i tišinu koja je razdirala mjesecima. Za koji dan opet poruka. Suprug je u Austriji i već dobio papire za spajanje porodice. Crveni križ će organizovati autobus i putovanje do Slovenije. Djeca su bila sretna na jedan poseban način. Nije se znalo da li više zbog susreta sa ocem ili što neće spavati na tankoj spužvi na parketu u sali osnovne škole. Ili što se neće kupati u tuđem kupatilu trljajući se jednim humanitarnim sapunom. Seid iz svoje torbe izvadi američki “lunch” paket u smeđoj plastičnoj foliji, zavaren da može u vodu, pa ga ponudi dječaku. Dječak uze, oči mu zacakliše, pa zagrli Seida jako.

Na vratima je žena obećala da će se javiti dok stignu u Beč. Zahvaljivala se i okretala u krug kao na balu, dok je odlazila niz hodnik zgrade. Zračila je ljepotom majke i žene kojoj se samo treba diviti,  a misli zaustaviti kao što brana zaustavi veliku vodu. Od tada, nikad ih više nije vidio.

Godine su prolazile, a u svoju Bosnu i Hercegovinu dolazili su oni što ih je rat razbacao po svijetu. Tu bi se okupi svako sa svojim razlogom. Da okrenu jagnje na ražnju, ili da naprave zube. Ovdje je jeftinije! Neki su dolazili da zakopaju nađene kosti najmilijih. Neki opet, da nađu momka jal’ djevojku. Neće gore stranjske! 

I tako, neko se ženi, a neko u ćefinima odlazi u vječnost. Čudno, njih raseljene zovu dijaspora. Ružna li imena za ljude bez rodnog doma. Raseljeni, otkinuti od rodne zemlje, k’o zelena voćka nedozrela, kada se otkine sa grane. Pa niti zrije, niti truhne, samo ‘nako vehne. 

Seid je uveliko ostario, pa sve češće sjećanja gura među korice svoje teke. Neka se nađe!

Sjećao se, kako mu je majka troje djece rekla na polasku da će se javiti, čim dođe do svoga supruga u Austriju. Biva suprug se već snaš’o, i radi ‘naki dobar  pos’o u Beču. On je elektro inžinjer. Pomisli na dječaka i one dvije djevojčice. On je sad veliki momak, ihh! Uzdahnu Seid, kao da gubi nekog sa kim će se još poigrati, dok je tiho njegovao dječaka u sebi. Dječaka koji nikog ne mrzi!

-Poslat ćemo vam štogod, rekla je odlazeći, htijući potvrditi da neće zaboraviti njegovu dobrotu. 

Nije Seid čekao to “štogod”, ali mu bi hatur što nikad nije dobio makar razglednicu iz Beča. 

Njega je rat zakovao među ova brda bosanska i hercegovačka, da kao stećak stoji na vjetrometini i svjedoči dobroti.

Detalji
Slike
Aktuelno
Otvorena manifestacija „Želja za Resulom“
Nov 13
Zenica | Autor: admin
Medžlis Islamske zajednice Zenica, i ove godine, planira obilježavanje 12. rebiu-l-evvela, Dana mevluda, kao znak...
“Prevođenje Kur’ana obogatilo me na mnoge načine“
Nov 13
Maglaj | Autor: Nejra Bradarić
U prepunoj čitaonici maglajske Biblioteke promovisan je novi prijevod Kur’ana na bosanski jezik, prevodioca...
“Čitanje mi je pomoglo da pronađem bogatstvo izraza“
Nov 13
Maglaj | Autor: Nejra Bradarić
Fondacija za bibliotečku djelatnost, koja djeluje pri Ministarstvu za kulturu i sport Federacije BiH po prvi put...
Pregledajte se redovno, ja sam imao dvije metastaze i ludu sreću
Nov 13
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Novembar neki zovu još i “brkati studeni” zato što se obilježava kao mjesec posvećen...
Novih 400 mladih ljudi u timu kompanije ArcelorMittal Zenica
Nov 13
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Kompanija ArcelorMittal Zenica je od 2016. svoje redove osnažila sa oko 400 mladih ljudi različitih struka i nivoa...