... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

PIŠE: Vernes Subašić

Sve mi je izgledalo kao igra. Niz kamiona sa jarko narandžastim ceradama prolazio bi pored našeg naselja. Beno bi se zakačio za jedan od njih, rasporio ceradu i počeo izbacivati ono na šta bi naletio dok je kamion još bio u pokretu. Nekad su to bile narandže, nekada deterdžent, rijetko kad brašno. Kamioni su jurili velikom brzinom magistralnim putem, i dok bi Beno skočio sa kamiona koji je već daleko odjurio, mi djeca bi sve pokupili i odnijeli kući. On je bio bijesan. Danima nismo izlazili iz kuća da ne bi dobili maru. Ruku na srce, rizikovao je mnogo, a na kraju ostati praznih džepova, nije baš zgodno. 

Mnogo je svijeta prolazilo kroz naše naselje. Novog, nepoznatog svijeta. Nekako su drugačije pričali od nas, bili su plašljivi, izbezumljeni. Meni je i to izgledalo kao igra. Upoznao sam tih dana niz novih prijatelja, u našoj kući se pojavila nekakva rodbina. Nisam ni znao da imam toliko rodbine, i to je bilo zabavno. 

Salko je bio obrijan na glanc ćelu. I on je bio jedan od njih. Kažu da su svi ovi ljudi došli iz Jajca, samo je Salko sa svojom majkom koja je pored sebe na uzici vodala poluludu kravu došao iz Dervente. Za Jajce sam, možebit’, kad i čuo u školi, možda u kontekstu velikog vodopada, no, za Derventu, nikada. 

Pamtim, bilo je ljeto, užasno vrelo ljeto. Salko je pričao kako ga moraju brijati jer stalno dobija vaši. Salko je imao jednu nogu kraću, i Salko je neprestano lupao plastičnom flašom od dva litra po svojoj usijanoj glavi. Toliko je jako lupao da smo se svi čudili prodornom zvuku koji bi nastajao u tom trenutku. 

Baš onaj dan kada je Beno izbacio neke čudne pakete sa nekim čudnim sadržajem, baš tada je Salkina majka pored magistralnog puta projurila za svojom kravom, koju, zapravo, nikada nije uspijevala stići, dok je Salki baš tada ona kraća noga postala još kraća. Mi smo se čudili slipavom sadržaju paketa, a Salko je stavio flašu ispod pazuha i popišao sve to. Poslije sam saznao da se taj slipavi sadržaj zvao hurme, te da su neki ljudi od posađenih košpa dobili divne palme kao kućno cvijeće. Moj dido, daidža i tetak su od njih odmah pokušali napraviti rakiju pošto su ih hurme podsjećale na šljive, dok sam ja posmatrao kazan sa strane i divio se velikom plamenu koji nastane kada se malo te rakije pospe po vatri. Oni su svaki čas uzvikivali: „Žeeestoka!“

Napokon je Beno zatekao jedan izbačeni paket pri povratku, no, Salko je dobio čestite batine zbog onog svog nestašluka. 

Išla bi tako usijana ćelavica kaldrmisanim sporednim drumom, klecajući i podvikujući sa svojom prepoznatljivom govornom manom: Tebkir! Alaegber! Tebkir! Alaegber! Tebkir! Alaegber! Ja sam virio iza brežuljka, a ćelavica se pomaljala pa nestajala, pa pomaljala, pa nestajala, kako je Salko klecao, tako se smjenjivalo to pomaljanje i nestajanje. On je nešto uzvikivao, a ja nisam znao šta. Tek poslije mi je to „uzvikivanje“ dobro došlo kada sam shvatio da od nekakvih crnih ljudi sa bradama mogu dobiti jako veliki keks. Ti ljudi su u mojoj mahali uselili u poštu u kojoj sam nekada kupovao poštanske markice da bih slao sakupljene sličice za nagradnu igru. Taj njihov keks sam kasnije raspoređivao na sedam dana, bio je zaista velik. Stariji drugovi su znali dobiti i kačket ako bi s njima sjeli u Toyotu i kroz cijeli grad iz prikolice uzvikivali gore pomenuti uzvik.  

Moja mama je od moje tetke, koja je od neke njene komšinice sa razmjene artikala iz nekog obližnjeg sela dobila nešto brašna, napravila veeeliki domaći hljeb. Praznik! Sjedio sam na pragu kuće i gledao proces spravljanja hljeba. Do tada sam, jer nisam brojao dane pošto se ne ponosim ovim podatkom, jeo samo grah. Ja grah nisam nikada volio jesti! 

Hljeb je napokon bio gotov. Zelena tepsija sa crnim obijenim flekama napokon se ispunila. Mama je hljeb stavila na šporet uspravno, ni danas mi nije jasno zašto je to radila, kaže da odstoji. Sjajio je kao puni mjesec. Ja sam ga gledao i nisam treptao, jer me njegov miris opijao. 

Tada sam se sjetio da tata voli rumene okrajke, ali tate nije bilo tu. 

Miris. 

Miris su osjetili i drugi... Beno, Benin brat Hare, Salko, Salkina majka koja je u znak zahvalnosti za komadić hljeba izrecitovala neke stihove, meni je više izgledala smiješna. Rekla je da će nam se odužiti čim se Šarka vrati. Ja sam vidio da se Šarka neće vratiti, i da je bezglavo otkopitala niz magistralu, ali u svakom slučaju hljeba je ostalo dovoljno i za nas. Za večeru. Sad ne znam da li je mama to planirala za više obroka, nisam je htio pitati, svakako je plakala i bez mojih pitanja. Ja sam gledao Salku kako u jednoj ruci drži komad maminog hljeba, a drugom maše svojim instrumentom iz gaća ostaloj djeci. Plastičnu flašu je držao ispod pazuha. Puni mjesec je ubrzo postao polumjesec, mlađak, srp.   

Vazdušna opasnost. Opća opasnost. Prestanak opasnosti. Te zvuke sam naučio, i bio ponosan što ih uspješno razlikujem. Prve dvije su bile znak da selimo u podrum, svi osim mog dide. On bi tvrdoglavo sjedio na trosjedu kojeg je iznio u dvorište ispred kuće i tada hoblao nanule koje je još jedino on pravio na cijelom svijetu. Nakon ove treće, svi pohrlimo po livadama tražeći gelere. Još jedna nova riječ: geler. Napokon sam uspio pronaći jedan maleni, vidio sam kako se sjaji iz trave u mom dvorištu. Kada sam vidio da je moj rođak Dado pronašao najveći, bilo mi je krivo. Zašto uvijek on?! Beno nas je potom sve zasjenio, nabrao je punu kesu tih gelera, jako velikih, dugih, tumbastih, oštrih, sjajnih, sivkastih. Sjajili su se kao kada se ribe presijavaju u vodi. Ja sam često u odrazu tog sjajnog metala posmatrao djecu kako se igraju.  

Tup! Tup! Tup! Salko se lupao flašom po glavi i jedva se oslanjao na onu jednu nogu koja se jednako kratila i dalje. Salko je potom nestao, iza njega je još uvijek ostao zvuk proizveden sa ćelavice: Tup! Tup! Tup! Ostalo je u sjećanju i kraćenje jedne noge. 

Salkina majka je također nestala. Iza nje su ostali njeni smiješni stihovi i, nazovimo to mukanjem, njene lude Šarke, koje se, ako se dobro osluhne može jako dobro čuti i sada.

Beno je dobio neku nepoznatu bolest od koje se brzo umire, potom nestao. 

Dido, daidža i tetak uz hurmovaču nisu baš sasvim sigurni da li su tu ili nisu tu, a nisam ni ja. 

Moja majka. Eh, kada bi me još jednom rodila, čisto da vidim da li bi se sva ova igra ponovila.

Tup! Tup! Tup!

Detalji
Slike
Aktuelno
Radove đaci mogu slati do 10. decembra
Dec 04
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Produžen je rok za dostavu radova na naš tradicionalni konkurs kojeg objavljujemo u okviru eko projekta...
Počinje festival „Zenica ADVENTure“
Dec 04
Zenica | Autor: admin
Zeničani će ove zime imati priliku uživati u novom festivalu kojeg su organizatori nazvali: “Zenica...
Direktor Muidža uručio učenicima mBot robote
Dec 04
Kakanj | Autor: Azerin Salihbegović
Direktor Tvornice cementa Kakanj Branimir Muidža posjetio je prošle sedmice dvije osnovne škole u Kaknju...
Zadovoljstvo nije u gomilanju imetka već u zadovoljstvu duše
Dec 04
Žepče | Autor: Rusmir Agić
Teško je riječima opisati Mujagu Gazića iz Željeznog Polja, dobročinitelja, humanitarca velikog srca,...
“U Zenici se osje}am kao kod ku}e”
Dec 04
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Gostujući student Filozofskog fakulteta u Zenici od 07. septembra ove godine je Gianluca Candiani, polaznik doktorskog...