... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Senad Duran

Priča posvećena 60 god. Naše riječi

Čudno je kako su se i život i smrt jednog novinara stopili pod okrilje stoljetne bosanske tajne koju prvi pominje fra Gašpar Vinjalić u djelu štampanom u Veneciji 1775. godine. Skoro dva stoljeća iza toga ovu tajnu sa nekoliko rečenica pomenuće i Miroslav Krleža  u jednom eseju o kojem će biti riječi na kraju ove priče.

Sudbina je matematičar koji nepogrešivo slaže mozaik života od beskonačnog niza trenutaka. Pođimo od toga da se vrijeme života svakog čovjeka može sažeti u neke naročite trenutke. Od takvih trenutaka nastojaćemo sastaviti i mozaik naše priče. 

Ne bez razloga, naš zadatak je da opišemo dva takva naročita trenutka. Jedan jedinstveni dan i jednu jedinstvenu noć  u životu tog novinara koji se rodio 1936. godine u Busovači, kao sin uglednog narodnog učitelja i ljekara Tihomira Jovića i majke Danke, u to vrijeme veoma obrazovane žene. Tihomir Jović neće još dugo poživjeti da bi stigao podići svog sina Vladimira. Domaća izdajnička ruka  okončala je njegov život 1943. godine, ali već taj tragični čin nagovještava nit naše bosanske tajne i ironije. Jer, Tihomirovo srce nije kucalo ni velikim pravoslavljem, ni crvenim komunizmom, već strašću običnog i posvećenog narodnog dobrotvora.

Dakle, krenimo sa pričom od tog jedinstvenog dana koji možemo smjestiti u proljeće nama već daleke 1966. godine kada je Vlastimir  Jović izašao iz redakcije Naše riječi u mantilu zvanom šuškavac. Gotovo nagonski, u šuštanju tog mantila on je osjećao poletni duh jednog vremena koje se dizalo ka svom zenitu. Pretpostavimo da je to bio neki varljivi martovski dan. Uzavreli vulkanski oganj željezare nije mogao suzbiti dah proljeća koje je dolazilo. Između novih zgrada i visokih dizalica, duž novih ulica i trotoara, kao snježna ostrvca kopnili su ostaci posljednjih zeničkih  mahala i sokaka. 

Na kratkom putu od redakcije do šahovskog kluba Vlastimir je osjetio da mu se grudi šire u beskraj. Partijski sastanak bio je tek završen i on je već zaboravio tu dosadnu lavinu riječi i poruka koje mu nisu značile ništa. U svježem i opojnom zraku iz neznanih daljina u njegove grudi ulazila je snaga i radost života za koju nije nalazio riječi. Ako na ovom svijetu postoji neka najjača i najuzvišenija neznana sila, onda je to ona koja je u stanju da najviše otvori ljudsko srce. Njegova duša predavala se toj sili kao što se list predaje kiši, vjetru i suncu svjestan da je život samo tren.

Valjda po majčinoj lozi koja je iznjedrila jednog od najvećih jugoslovenskih majstora šahovske igre Vlastimir je imao šahovski precizno pamćenje. Igrajući u klubu partiju šaha posmatrao je ruke protivnika i prisjetio se svake riječi koju mu je dva dana ranije govorio ostarjeli zenički šindardžija Avdaga Aprašić. U pamćenju je nosio svaku boru na licu tog starca od 88 godina sa starim satom u ruci kojim se mjeri vrijeme i istina ljudskog života:

- Bliži se vakat. Nije mi nimalo žao. Dosta sam para zaradio i potrošio. Vavik sam imao na umu da su pare pare dok je insan pri snazi. A onda on istrune, a pare odoše odkud i dođoše, iznova čuje Avdagine riječi.

Prostorije šahovskog kluba su pune duhanskog dima. Svjetlo je oskudno i po Vlastimirovom licu igraju sjenke. Ali, ni one ne mogu skriti osmijeh na njegovom širokom licu koji dolazi odnekud iznutra kao čista radost oslobođene duše. Svjetlost i vrijeme kao da se poigravaju. Tog istog dana u Sarajevu, u jednoj sobi ispunjenoj  duhanskim dimom jedan drugi čovjek će zapisati riječi pjesme u kojoj će mu istu istinu došapnuti sjenke dalekih kamenih spavača:

Na svijetu sijem ja živjeh dosta

I mnoga blaga revno ko mrav u dom svoj nesoh

Sada u končini

Odlazim.

Dok se u  tom danu smjenjuje kiša, sunce i snijeg,  Vlastimiru se čini da ne diše zagađeni zrak, nego golemu glad za nekom iskonskom misli iz koje je možda nikao sav svijet. Misao koju treba sviti u neku poetičnu skicu, kao gnijezdo za umornu pticu što nosi svu prolaznost svijeta. Misao da nema čiste i potpune životne radosti bez čiste i potpune istine o smrti.

Sudbina, vrijeme, smisao, sve su to stvari koje oblikuju ljudske ruke i ništa drugo. Između dva dlana dovoljno je mjesta za sunce, zvijezde, mjesec, ljudsku dušu i sve njene žudnje. U magiji tog proljetnog dana Vlastimir je shvatio da neke njemu drage riječi imaju dublje značenje. Da imaju prizvuk neshvatljivo istrajne čežnje za ljepotom i radošću sa kojom se osvaja vječnost.

Poput uhvaćenih bijelih oblaka na stranicama Naše riječi počele su da se nižu poetične skice i reportaže o posljednjim zeničkim zanatlijama: posljednjem opančaru Rasimu Begagiću, samardžiji Feridu Zejniroviću, fijakerdžiji Hamdi Uzunoviću, kazandžiji Ragibu Teftaderiji. Za njega, u toj riječi ‘posljednji’ ima nešto silno i sudbinsko. Posljednje je, zapravo, ono što je i jedino i šta kao takvo ostaje u vječnosti. Jer, izvan toga i nema ničega vrijednog radosti. I njegove ruke sve zanosnije hvataju svjetlost sa dlanova posljednjeg handžije Hamdije Šestića, posljednjeg terzije Ibre Kundalića, posljednjeg telala Mehe Sarajlića, posljednjeg zeničkog narodnog kovača Suada Akvića.

Teći će pjenušave godine i sve će se poput sunca dizati ka vrhuncu. Kroz svaki zapis cvjetaće ljepota kazivanja, neka duboka ljubav koja je vjera i filozofija života obogaćena šalom, pjesmom, zabavom i sitnim radostima življenja. Po neumitnoj logici mozaika naše tajne naći će se tu himna hljebu koji Rifat Salčinović mijesi zajedno sa dušom. A Salih Vardo, kamenorezac iz Mošćanice osvanuće u čaršiji okružen bijelim nišanima, krstovima i pločama za česme.

- Mora se čovjek dobro uznojiti dok ne pronađe i iskopa taj kamen. On je pod zemljom žut k’o vosak, a čim ga sunce osuši postaje bijel k’o snijeg. Nježan je to kamen. Mora se sa njim postupati kao sa staklom, ne zna se više da li to vedra ljudina Vardo govori o kamenu ili kamen o Vardi.

Neumoljivom snagom i lepršavošću Vlastimirova ruka ocrtava i životne istine vremena koje dolazi i koje obogaćuju neke nove ljudske ruke koje pripadaju vatrogascu Karlu Poljaku, taksisti Tomislavu Krišti i golemoj rijeci željezarskih majstora koji su svojim rukama kovali  čelik i vrijeme kome je bilo suđeno da njegove uznosite zastave odnesu mutne vode.   

Kada su se devedesetih godina počele dizati umjesto jedne tri nove zastave,  sve što je Vlastimir mogao osjetiti u svojoj duši bijaše neka golema praznina. Ona moćna tajanstvena sila koja ga je nosila  povukla se najviše zbog nekog stida i bola od kojeg pati svaka drevna mudrost. Prisjetio se tragične smrti vlastitog oca o kojoj čitavog života nije napisao niti jednu riječ. Ugledao je lice te besmislene smrti, nestvarno lice u obijesnoj buci ratnih truba. Odlazeći tih dana u penziju, uz posljednji šaljivi osmijeh, svojim kolegama u Našoj riječi kratko je rekao:

- Ostao sam bez teksta!

Nastupila je agonija jedne umiruće države sa stotinu ratišta, vojski, topova i generala koji će iza sebe ostaviti hiljade života, rana, poraza i nesreće. Svaku ljudsku dušu zapalo je da bude sićušno ratište još sitnijih politika i ideologija. Samo je Vlastimirovoj duši bilo suđeno da postane nesagledivo poprište sukoba dviju vječitih titanskih sila koje čine srž naše tajne.

Taj neumitni sukob započeo je jedne  jedinstvene noći tokom ratne 1993. godine. Kobnu i gladnu tišinu u njegovom stanu u Zenici prekinuo je zvuk zvona na vratima na kojima je Vlastimir ugledao neznanca čije bradato lice ga je s razlogom uplašilo. Poražavajuće iznenađenje je došlo kada je neznanac izgovorio riječi pune mirnoće i daljine:

- Zar ne prepoznaješ svoga sina, brate Vladimire!??

Za našu priču je nevažno zbog čega je njegov sin donio čvrstu odluku da studira bogosloviju. Ironija je bila potpuna. Svaki drugi ma kako čudnovat sinovljev izbor Vlastimir bi mirno prihvatio. Ne, nije se on pobunio protiv onoga što nama znače riječi vjera i crkva. Kao dječak on je vidio unutrašnjost crkve otvorenim očima koje ima svako dijete. Ali, nekim davnim instiktom njegova duša je osjetila da se ispod tog pozlaćenog mrtvila svetaca i raspeća krije jedna moćna sila uistinu živa. Sila neshvatljivo stara da je sva starost hrišćanstva tek kap u moru njenog vremena koje teče od časa kada su ljudske ruke na Zemlji iskopale prvi čovjekov grob. Kada je ta tamna sila iskopala iz zemlje najveću laž svijeta: da smrt može biti razlog i smisao života!

Devet narednih godina, sve do smrti 2002. godine  dvije sudbinske sile svijeta vodile su svoj nevidljivi rat u njegovoj duši. Učinio je sve što je mogao da odvrati sina od hladnog zagljaja sile protiv koje se borila svaka njegova misao, svako osjećanje i strast za životom. Sudbina, taj vrsni matematičar,  tokom tih godina sa nekoliko detalja savršeno će završiti mozaik naše tajne. 

Još ne poznavajući srž tajne mi se možemo čuditi zašto je tokom najoskudnijih poslijeratnih godina u Zenici sa takvom silinom i eruptivnom snagom oživio njen autentični fenomen zvani Čimburijada. Praznik obnovi života koji se slavi prvog dana proljeća. Forum građana Zenice pojaviće se kao pokrovitelj ove manifestacije. Onaj isti Forum koji će štampati knjigu Vlastimirovih poetičnih skica, koje nisu ništa drugo nego sunčani i životni stećak stoljetnog heretičkog bogumilskog nasljeđa za koje Miroslav Krleža u eseju Bosanski mramorovi kaže da ‘paganski prkosno govori o životnim radostima’.

Tokom 2003. godine Forum građana Zenice podigao je na Bilinom polju skromno obilježje povodom 800 godina od jednog zlatnog doba zemlje Bosne čiji sjaj se nikada neće ugasiti. Svakog prvog dana proljeća, sa tog slavnog polja u treba preći na desnu obalu rijeke Bosne i na ljudskim licima otkriti tu duboku tajnu zemlje Bosne, nekakav lahor radosti, prkosa i istrajnosti čemu na zemlji ništa ravno nije.

Umalo da zaboravim reći nešto važno i sjetno. U velikoj masi tog veselog svijeta vi ćete svakako vidjeti treperavi lik Vlastimira Jovića. Na njegovom licu je osmijeh a u glavi jedna misao. Šta je taj naš život, ako ne krhka duša i dva dlana što  prevrću tamu i sunce, e da se u končini ostavi to malo radosti od prvog praga do posljednjeg traga!?

Detalji
Slike
Aktuelno
Bosanski kurbani po 350 KM, australijski 270 KM
Aug 15
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Humanitarna organizacija Muslimansko dobrotvorno društvo “Merhamet” BiH i Regionalni ured Zenica i...
Marmolada je ispunila sva naša očekivanja
Aug 15
Zenica | Autor: admin
Ekipa zeničkog „Vedra“ već treću godinu zaredom za vrijeme godišnjih odmora osvaja planinske...
Neophodna novčana pomoć za dalje liječenje
Aug 15
Zenica | Autor: admin
U julu smo pisali o Zeničanki Amri Skopljak Delić, kojoj bh. doktori, već nekoliko godina, nisu ustanovili tačnu...
Operacija zakazana za 12. septembar
Aug 15
Zenica | Autor: admin
Proteklih dana, Ajdin Žigonja je zajedno sa svojom porodicom boravio u Turskoj, gdje je na klinikama Acibadem na...
Umjetnost je svijet vječnog dokazivanja
Aug 15
Zenica | Autor: admin
- Nakon završene osnovne škole i Opće gimnazije, upisao sam Mašinski fakultet u Zenici, te taj...