... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Mustafa SMAJLOVIĆ

Otkako se Harun Vatreš vratio na kućno zgarište u rodno selo Obarak, kome je od naselja ostalo samo ime, a bio je među prvim povratnicima, nije prestao tražiti ključ od porušene kuće.

I

Prvu noć je prespavao na livadi zvanoj Hajgovina, u starom vojničkom šatoru kojeg je razapeo ispod stabla kruške takiše. Čim su ga  probudile raspjevane ptice iz Trlice, a imao je osjećaj kako se prvi put naspavao otkako se potucao po izbjeglištvu, potražio je kramp u sanduku za alat kojeg je donio sa sobom i odmah je počeo krčiti podivljalo rastinje.

- Prvo moram očistiti prilaz kući koje nejma, a onda valja mi urediti zaraslo groblje u kome leže i moji Vatreši – prošaputao je, zasukao rukave i počeo raditi. 

Jedva je poznao gdje su bili temelji kuće u kojoj se rodio i sa rahmetli Beharom izrodio djecu: Hasana, Kasima, Husniju, Hasnu i Hasenu. Od njih petoro samo je rat preživio najmlađi Husnija, koji se dolaskom mira skrasio u dalekoj Americi.

II

- Babo, hajmo da živiš sa mnom, ja se neću vraćati. Imaćeš sve što ti duša bude zaiskala – kazao mu je Husnija.

- Hvala sine, ali tvoj babo nije više mlado drvo da se presađuje! – odgovorio je starina i čvrsto odlučio da se vrati u Obarak.

- Ali, babo dragi, tamo više nejma nikog... ni kuće ni kućišta nejma – pokušao ga je sin odvratiti. -  Pasoš u ruke i pravac Orlando, Florida! Sve će ti biti  obezbjeđeno, od vize do avionske karte!

Suze su kliznule niz izbrazdano lice starine. 

Otvarao je usta i gutao glas. Gušio se od nemoći da progovori riječ.

Odnekad Husnija je odustao da ga moli:

- Babo, kako hoćeš, ali ja ti tu više ne mogu pomoći! 

Već sutradan Harun je bio na putu za Obarak.

Propeo se na Vidikovac, stavio ruku iznad obrve i zagledao se tamo gdje se bilo ugnijezdilo selo pod Vran planinom. Duša mu je prošaputala:  

- Bože dragi, nejma sela, u selu nejma kuća, a neka ljepota neda oči zatvoriti. Gledaj Harune, gledaj i nagledaj se do mile volje!  

Njegovoj radosti nije bilo kraja. Došao je da ostane.

- E-heeej! Ehe-eee – heee! – uskliknuo je. Glas je odjeknuo na sve četiri starne planine i spustio se u Obarak, kamo ga je srce vuklo takvom magičnom snagom da je osjećao kako će poletjeti. 

„Ako nađem ono što bih trebao naći, biću najsretniji čovjek na svijetu!“ – čuo je glas iz sebe. 

III

I drugi su se vraćali pod Vran planinu, ali nisu ostajali preko zime. On jeste. 

Zanijet krčenjem trnja i korova nije primjetio prvog komšiju Adama koji je stajao vrh njegove glave. 

- Harune, jesi li se to vratio?!

- Hvala Svemilostivom, jesam! – kazao je, ustao i uspravio se koliko je dug i visok.

Zagrliše se. Nisu se vidjeli otkako su otišli u izbjeglištvo. 

Harunovo srce zaigra od sreće. Neće biti sam u selu.

Iza njegovih leđa glasnu se i treći povratnik, Adem Memeledžija. Promuklim glasom reče: 

- Moj dobri Harune, možda nam je kasno iznova se kućiti?! 

- Možda jeste, ali bolje je na svom japraku jednom prenoćiti nego hiljadu puta na tuđem osvanjavati. Ovdje je i smrt lijepa. Znam da sam živ dok budem ovaj vazduh udisao. Ademe dobri, ovdje je i voda mehlem za ratne rane!

Adem ga potapša po ramenu. Sve reče ta njegova ruka.

IV

Do polovine ljeta Harun je pretražio svaki pedalj zemljišta da pronađe ono što je tražio od prvog dana. I rukama je prekopavao zemlju gdje je bio kućni prag. Našao je struhla vrata, ali nije bilo ključa.

Sklepao je od dasaka kolibu nad glavom i nije gubio nadu da će ga naći. - Sve mi nešto kazuje da je tu negdje... Samo što me ne zovne“ – prošaputao je jednom, ali i ne samo jednom.

Do pola ljeta zacrveniše se novi krovovi u selu.

Harunovo srce je poigravalo. Neće biti sam u selu.

V

Kada Bog hoće dati, dadne. Ni on neće zazimiti bez kućnog krova nad glavom. Odnekad u selu pojaviše se radnici sa građevinskim materijalom. Harun ču:

- Došli smo Harunu Vatrešu napraviti kuću. Poslao nas njegov sin  iz Amerike!

 Rekoše još kako je mjesecima bezuspješno pokušavao dobiti oca na mobilni telefon, ali  u brdima nema signala. 

- Ima! – uzviknuo je neko. – Samo se treba propeti navrh Vidikovca. Jedino do Zarudine dopire  signal!

Tako je Harun uspio uspostaviti telefonsku vezu sa sinom.

U tišini planine lijepo ga je čuo:

- Babo, ja se neću vraćati. Radnici će napraviti kuću da bude ista onakva kakava je bila, useli se i uživaj!

I napravili su je.

Zablistala je novim starim sjajem.

Harun je zaplakao od sreće: 

- Zar može i to biti?!

VI

Prije nego što se zabijelio prvi snijeg na Vran planini, Harunove komšije siđoše u grad.

On ostade sam u planini, po kojoj se noću čulo huktanje sovuljuga i zavijanje kurjaka. 

Ostaje tajna kako je zamrkavao i osvanjavao.

VII

S proljeća nađoše ga u otključanoj kući ispred koje je njegov pas Tornjak zavijao. 

Sjedio je pored prozora zagledan u daljinu. 

Iz ruke nije ispuštao ključ od stare kuće.

Izgledalo je kao da je živ.

Detalji
Slike
Aktuelno
Održan 3. miting humanosti
Oct 15
Zenica | Autor: Draženko Jurišić
Sekcija frizera i kozmetičara Udruženja poslodavaca Zenica nastavlja s realizacijom plana i aktivnosti, koje, pored...
Sjajno vjenčanje Amela Tuke i njegove izabranice Amine
Oct 15
Zenica | Autor: Draženko Jurišić
Najbrži Bosanac, srebrni s proteklog Svjetskog prvenstva, Amel Tuka proteklog vikenda je stupio u brak sa svojom...
NK Dinamo Zagreb na proslavi 100. rođendana nogometa u Žepču
Oct 15
Žepče | Autor: Rusmir Agić
Žepče je svečano obilježio 100 godina postojanja nogometnog kluba. Tim povodom,  održana je  svečana...
Gradska bicikla na raspolaganju građanima Zenice
Oct 15
Zenica | Autor: Adela Hrnjić-Kukić
Građani Zenice i svi gosti, od petka, kada je i upriličeno svečano puštanje u rad, na raspolaganju imaju...
Obojimo dječija lica osmijehom!
Oct 15
Zenica | Autor: Mirnesa Hurem
Centralna manifestacija obilježavanja “Dječije nedjelje” upriličena je protekli četvrtak na Atletskom...