... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Mustafa Smajlović

I

Te daleke godine gotovo svako jutro nosio je na Višegradsku pijacu po nekoliko svježih kokošijih  jaja, prodavao ih, a novce ostavljao u unutarnji džep kaputića kojeg nije skidao ni onda kada bi se sa drugarima igrao lopte između četiri kamena. 

Majka Hajrija zamotavala je jaja u novinski papir i stavljala ih u korpicu smještenu u školskom torbaku kojeg je svojim rukama skrojila i sašila. Knjige i sveske su bile u posebnom pregradku, kako se ne bi  skvasile, ako bi se, ne daj Bože, kojim slučajem koje jaje razbilo i razlilo po torbaku.

- Šabo, sine, zauhar je svako jaje koje se proda da se ušpara koja para u besparici, a kako malo koka kokodače oko naše kućice svako jaje je vrijedno suhog zlata – govorila bi majka, pomilovala ga po kudravoj kosi i ispraćala u školu udaljenu dva sata hoda od sela Lasci pod moćnom Gostilj planinom. Nije ulazila u kuću sve dok ne bi zamakao za Rudinu na putu koji je vodio kroz borovu šumu prema Višegradskoj banji.

- O-ooo, Šabo, ideš li!?- Pod Gajem odzvanjao je glas njegovog drugara koji mu je pravio društvo do škole i nazad. 

Kada bi Šabu neko upitao u gradu koliko je to daleko pješačiti, odgovarao je piskutavim glasom: 

- Haj, haaj, haaaj, pa heeej- škola! 

II

Na kraju godine, prikupilo se toliko novaca da je mogao doplatiti odlazak na školsku ekskurziju. Majka je odriješila zavežljaj, istresla na čistu mahramu metalne novčiće i kazala: 

„Sine, još jednom prebroj i odnesi ovo na trafiku, zamjeni za papirne novčanice, a onda ih predaj svom razrednom nastavniku.“

Tako je i učinio, ali kada se vraćao kući i pipnuo se za unutarnji džep kaputića, nije bilo novaca.

- Kako i gdje sam mogao tolike pare izgubiti? – odjeknuo je glas u njegovoj duši.  

Srce ga je zaboljelo.

Zaplakao je.

Od žala za gubitkom i straha šta će reći njegovi siromašni roditelji nije mu se išlo kući.  

Sunce je bilo zamaklo za Moljevnik kada se vratio.

Majka ga je dočekala na kućnom pragu raširenih ruku. 

- Šapko moj, jesi li se plaho nasikirao majci?

Gledao ju je sa čuđenjem.

Otvarao je usta, ali je gutao glas.

- Dolazio onaj iz trafike i donio pare -  kazala je majka umilnim glasom i zagrlila ga.

 Odnekad je postiđeno progovorio:

- Majko, nije mi bilo ni do para, ni do ekskurzije... Žao mi je bilo samo tebe, mila moja! – kazao je iskreno.

III

U Splitu, na svojoj prvoj đačkoj ekskurziji, Šabo je prvi put vidio brod. Nije se mogao načuditi:

- Bože, kako ovo ogromno čudo ne potone?

 Ni slutio nije da će ga jednog dana ta čudesno moćna lađa odnijeti u daleki svijet.

Zahvaljujući međunaronoj pomoći uspješnim studentima, životno pribježište našao je u Čikagu, u trećem najvećem gradu Sjedinjenih Američkih Država. 

Stasavao je u intelektualca u tuđem svijetu.

Majka Hajrija odavno nije bila među živima. Nije bilo ni rodne kuće. Izgorjela je u ratnom paklu zajedno sa selom.

Na čikaškom univerzitetu, smještenom u čuvenoj četvrti Hyde Park, gdje je studirao medicinu, obrhvan nostalgijom, najboljoj koleginici, Amandi Kol, pokušavao je objasniti da je u dalekoj Bosni  pisao školsku zadaću pod svjetlom lampe petrolejke. 

- Gospodična Amanda, u kući gdje sam rođen nije bilo struje, nije bilo televizora, nije bilo telefona, nije bilo kompjutera... Pod svjetlom petrolejke čitao sam svoju tamu!

- Za čim onda žalite, gospon Šabo? – Upitala ga je ljepuškasta Amerikanka.

- Gospodična Amanda, još su mi pred očima nježne i krhke ruke moje majke koja su u običnu novnu zamotavale svježa kokošija jaja, kako bi mi pomogla u školovanju... Žao mi je onoga čega više nikada neće biti. Moja majke Hajrija nikada neće saznati  da joj je sin jedinac nastavio školovanje u dalekoj Americi.

U jednom trenutku zašutjeo je kako bi obrisao suze.

 - Čega Vam je još žao, gospon Šabo?

- Žao mi je što ću se zaboraviti penjati na stablo jabuke senabije kako bi svojim rukama brao njezine plodove. Znate, ta mirisna jabuka, čijoj slasti i okusu ne mogu odoljeni ni pčela ni mrav, uspjeva samo u mojoj Bosni. Samo u Bosni senabija behara! 

- Gospon Šabo, ipak, ima nešto što mi kazuje da svoju dušu niste otvorili Vašoj prijateljici koja Vas voli nesvakidašnjom ljubavi.

- Bojim se, draga Amanda Kol, da me ne možete  razumjeti...

- Bar da pokušam, dragi prijatelju moj?

- U mojoj zemlji, u Bosni mojoj, kao nigdje tako klobučju izvori pitke vode. Sagnete se, oslonite se na koljeno, na kamen se oslonite i izravno iz izvora pijete vodu. Gasite žeđ a voda sve pitkija i slađa. Pijte do mile volje, dok Vam ne ostudeni čelo od neke ljepote!

Zagrlila ga je.

Tek tada je bio uvjeren da ga nije razumjela.

Prošaputao je na bosanskom jeziku:

- Ljubav je ovo Šabo, ljubav!

Detalji
Slike
Aktuelno
Nastavlja se tradicija Željezarske transferzale
Sep 17
Zenica | Autor: Adela Hrnjić-Kukić
Protekle subote je, u organizaciji Planinarskog društva „Željezara“ Zenica, održana tradicionalna,...
“Besjeda o prijatelju, Nedžadu Ibrišimoviću“
Sep 17
Zenica | Autor: Adela Hrnjić-Kukić
U cilju isticanja svih pozitivnih vrijednosti naše domovine, te uloge i značaja znamenitih ličnosti iz...
Mališani zapjevali i sevdalinku
Sep 17
Maglaj | Autor: Nejra Bradarić
Stara maglajska čaršija prepoznatljiva je po srednjevjekovnoj utvrdi Gradini, Jusuf-pašinoj džamiji...
Vlade FBiH i ZDK udružili sredstva za projekte podrške povratku u ZDK
Sep 17
Zenica | Autor: Elvira Šaćirbegović
Vlada Zeničko-dobojskog kantona odobrila je finansijska sredstva koja će udružiti sa Federalnim ministarstvom...
Održana Konferencija o zbrinjavanju životinjskog otpada i uklanjanju postojećih odlagališta
Sep 17
Zenica | Autor: admin
Zenica je prošlog petka bila domaćin završnoj Konferenciji na kojoj su prezentirani Studija...