... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Ismeta Šarić

Hana je zadovoljna još jednom bacila pogled po stanu. Sve je izgledalo savršeno, renoviranje stana zaista je ispalo odlično. Žurno je zaključala vrata i krenula na posao u bolnicu. Ponedjeljak je dan kada uvijek ima puno posla i znala je da je pacijenti nestrpljivo čekaju. Voljela je svoj posao i nije mogla zamisliti da radi nešto drugo, ali  ovih dana je već iscrpljena odlazila na posao. Ali zato će sada kada dođe umorna sa posla da uživa u svom stanu koji je osposobila svim potrebnim stvarima za ugodan život. Njen  mladić  Damir će biti prijatno iznenađen kada se vrati sa specijalizacije iz Beča. Ostalo mu  je još šest mjeseci. Zadnjih sedmica je osjećala da je na ivici snage,ali zato je sve  urađeno kako je zamislila.

Na ulazu u bolnicu sestra joj je rekla koji su pacijenti u kritičnom stanju i kratak izvještaj o novim pacijentima. Na kraju joj je rekla da ponovi nalaz krvi jer je došlo do neke zabune. Sistematski pregled su imali prošle sedmice. Hana koja je uvijek  branila doktore i sestre od kritika pacijenata , pomislila je da i pacijenti nekada imaju pravo. Ovo je stvarno  neprofesionalno. Dala je krv naravno bez komentara i posvetila se svom poslu.

Dan je bio uobičaj. Imala je puno posla i sve nekako stigla. Oko 15,00 sati je pozvao direktor bolnice i ulazeći u njegovu kancelariju na satu je primjetila da je tačno 15,00. To je zapamtila. Zapamtila je taj broj za cijeli život. Kao da broj 15 nešto znači, kao da je on kriv, kao da je zloslutan. Do 15,00 sati ona je bila liječnik Opće bolnice a od 15,00  sati je bila pacijen te iste bolnice sa najtežom dijagnozom -rak.    Njen život, njen svijet, sve se počelo raspadati.

Dvije sedmice, kada su sve pretrage bile urađene i kada je već počela sa hemoterapijama njeno psihičko stanje je bilo ravno nuli. Ono što je ona govorila drugima sada je slušala od svojih kolega i to je samo prolazilo kroz nju. Lijekovi koje je pila samo su je uspavljivali i ona je znala da to nije rješenje. U bolnici je imala poseban tretman. Svi zaposlenici od portira, sestara, doktora svi su je obilazili i pazili.  Znali su da je Hana trenutno sama. Hanini roditelji već u godinama su u Australiji i Hana im ništa nije javila. Čekala je da vidi kako će teči liječenje. 

Dani su prolazili i ona se osjećala sve gore. Znala je da ne daje sve od sebe ali jednostavno kao da joj je sva snaga bila oduzeta. Poseban tetman koji je imala nekada joj je i smetao. Nju bi osoblje bolnice obilazilo u svako doba dana i noći a za vrijeme posjete obično bi bila sama. Čula bi graju i užurbane korake po hodnicima bolnice i to bi joj izazvalo takvu tugu da je uglavnom u to vrijeme plakala. Više ništa nije imalo smisla. 

U bolnici je bila oko mjesec dana kada joj je sesta Lala najavila posjetu. Na vratima njene sobe se pojavio Safet. „ Safete!“  uzviknula je Hana i sama iznenađena tom toplinom kojom mu se obratila.

Safet je bio jedan od njenih prvih pacijenata. Upoznala ga je dok je bila na specijalizaciji i godinama je njen pacijent. U ratu je ostao invalid i Hana se  još  sjeća kako mu je bilo teško to prihvatiti. Govorio joj je da mu je najteže što ne može više biti zidar. Do rata je radio u građevinskoj firmi i planirao je ići u Libiju, da i njegova porodica malo stane na noge.  Svi njegovi snovi su pali u vodu i dugo mu je trebalo da nađe snagu i krene dalje.  Do tada se Hana družila sa ljudim za koje se kaže da nisu digli teže od kašike, pa joj je spoznaja da je nekom biti zidar njavažnija stvar na svijetu proširila vidike. Neki ljudi žive teško, rade teške poslove ali žive pošteno. Safeta je hrabrila, tješila a u isto vrijeme mu se divila.  Njegov karakter je bio daleko iznad karektera mnogih ljudi sa kojima je dolazila u kontakt. Pomagala mu je kao doktor ali i ona i Safet su znali da je vrijeme koje su proveli skupa i razgovori koji su trajali satima,  stvorilo između njih i most prijateljstva. Safet je od humanitarne organizacije dobio 20  košnica pčela i na kraju je pčelarstvo  postalo njegovo zanimanje. Sada sasvim solidno živi kao pčelar.  Kada ga je djevojka Hanifa ostravila zbor nekog lijepog inžinjera koji je vodio radove na sanaciji kuća u selu, Safet kao da je bio ponovo ranjen. Taj inžinjer Samir koji nije ni bio svjestan svojih ljubaznih riječi i značajnih pogleda upućenih Hanifi, mučio je svoju brigu. Upravo se razvodio od žene i Hanifa mu je predstavljala samo malu zabavu. Trebalo je nekako u toj zabiti skratiti vrijeme. Dok je Samir ubijao dosadu, Hanifa je u svojoj glavi gradila kule o njihovoj vezi. Na kraju se desilo da je samo srušeno i pokidano sve što je Hanifa prije toga imala sa Safetom. Hana sa sjeća kako joj se Safet žalio.“Kako ću se ja sa njim takmičit:  mlađi, ljepši, obrzovaniji, a ja invalid, sa sela  i sve što mogu je vaditi med iz košnica.“  Kada je Samir završio sa poslom i otišao iz sela između Hanife i Safeta je ostrao ponor koji nikada nije mogao biti prevaziđen. Sanirane kuće a razrušene dvije duše.

A evo danas je Safet došao da posjeti svoju dragu doktoricu koja mu je toliko puta pomogla. Koja mu je dala ruku prijateljstva i kojoj je mogao povjeriti sve svoje tajne i brige.

Safet je počeo sa pričom kao i uvijek , o sebi. Pričao je kako je upoznao jednu ženu kojoj je muž poginuo u ratu, Hajru. Hajra ima sina od 7 godina i mali ga jako voli. Dječak je dobar i lijep, zove se Harun. Po načinu pričanja vidjelo se da je Safet to dijete već zavolio.  Ako sve bude teklo po planu, trebao bi se sa Hajrijom vjenčati na proljeće. Ako dragi Bog da, govorio je Safet a na usnama mu je titrao osmjeh.  Pričao je i o pčelama i o psu kojeg je nabavio radi malog Haruna. Hana je gledala tog dobrog čovjeka i slušajući ga kao da je zaboravila svoju bol.

 Na odlasku Safet je Hani jako stisnuo ruku i samo rakao: „Možeš ti to doktorice“. Tu ruku Hana je dočekala kao davljenik. Ruku koja će je izvući iz ovog ponora.

Iz šarene torbe je izvadio dvije tegle meda i stavio  ih na sto.

Safet je napustio  sobu govoreći da će sve biti dobro. Dobro, dobro, odzvanjalo je u Haninoj glavi. Hana je ustala i prošetala sobom sređujući utiske ove iznenadne posjete. Osjetila je iskrenost njegove podrške i nesvjesno sjela za sto i lagano počela jesti med. Sladak okus meda joj je prijao i kao da je davao snagu njenom tijelu, njenoj volji. 

Osjetila je da je njena borba, njeno lijčenje počelo. 

Detalji
Slike
Aktuelno
Zablistali na maturalnim večerima
Jun 18
Zenica | Autor: admin
Za učenike osnovnih i srednjih škola na području Zeničko-dobojskog kantona ovih dana se organizuju maturalne...
Završetak radova na Projektu energetske efikasnosti kao poklon za 60. rođendan Škole
Jun 18
Zenica | Autor: admin
Svečano je bilo protekle srijede u OŠ „Vladimir Nazor“ Zenica, gdje je obilježen 60. rođendan...
Promovirane najbolje novinske priče
Jun 18
Zenica | Autor: admin
Protekle srijede, u čitaonici Gradske biblioteke Zenica, održana je Promocija najboljih novinskih priča i dodjela...
Projekat krunisan COOL obrocima pripremljenim na zdrav način i smotrom stečenih znanja
Jun 18
Zenica | Autor: admin
U zeničkoj Osnovnoj školi “Skender Kulenović” protekli petak upriličena je završna...
Prezentirano više od 100 radova od 234 autora i koautora
Jun 18
Zenica | Autor: Vehid Begunić
Mašinski fakultet Univerziteta u Zenici bio je domaćin 11. naučno-stručnog skupa „Quality 2019“,...