... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše:Seid Imamović

Kao i svakog petka, spremao sam se na podnevnu molitvu, poznatiju kao džuma – namaz. Obaveza je svakog vjernika – muslimana da prisustvuju ovom posebnom namazu za koji slijedi i posebna nagrada od Allaha dž.š. Vidjevši da se pripremam za izlazak, sedmogodišnji unuk me upita: - Gdje ćeš to, dido? - U džamiju, dušo, na džuma – namaz! Znaš da je danas petak. - Mogu li i ja, dido, s tobom u džamiju na džumu? Vodio si me u džamiju na ostale namaze i znaš da znam klanjati – upita unuk. Malo sam se zamislio razmišljajući da li da ga povedem. Unuk je tek počeo ići na vjersku pouku ali smo ga, nana i ja, još prije godinu, dvije naučili nekoliko kraćih sura i Fatihu i praktično mu pokazali kako se klanjaju namazi. Bio sam prezadovoljan kako je to, za njegove godine, savladao. - Može, dušo! Povest ću te da prvi put klanjaš i džuma – namaz. Idi u kupatilo da uzmeš abdest, jer znaš da se bez abdesta ne može klanjati namaz. - Dobro, dido! Sačekaj me, brzo ću ja. Nana mu pomože da se obuče i krenusmo prema džamiji. Usput sam mu ukratko objasnio kako se klanja džuma – namaz i sve ostalo, rekavši da će to nešto duže trajati zbog vaza ili predavanja, koje će održati efendija. Znao sam da za njegove godine džuma još nije bila obaveza, ali neka polako stiče naviku. Po završetku džuma – namaza koji je prošao bez većih problema, uz malo vrpoljenje dok je trajao dvadesetominutni vaz, krenusmo izlaziti iz džamije. Na izlazu su stajale kutije za dobrovoljne novčane priloge vjernika, čime se finansira tekuće održavanje džamije ili za druge socijalne aktivnosti. Vjernici ubacuju od pola marke, marke, pa naviše, koliko ko može. Uglavnom, prilog je dobrovoljan. Kao penzioner, uglavnom sam ubacivao marku ili dvije. Kad bi svi, od oko petsto vjernika koliko bude na džumi, ubacivali samo po marku, skupio bi se lijep iznos. S obzirom da su četiri džume mjesečno, skupi se lijepa svota za te potrebe. Izvadih dvije marke i dadoh unuku da ih ubaci u sanduče. Vidjevši unuka kako ubacuje pare, mutevelija džamije mu sa osmijehom reče: - Allah te, sine, nagradio! Dođosmo do izlaza iz džamijskog dvorišta kad me unuk povuče za ruku i reče: - Dido, hoću i ja da ubacim svoju marku u ono sanduče. - Odakle ti, dušo, marka? – upitah ga. - Dala mi nana da sebi kupim sladoled. - Dido je dao dvije marke za obojicu, ali ako ti želiš, idi i ubaci i tu svoju marku. - Hoću, dido! – reče unuk i radostan otrča da ubaci marku u sanduče. Da budem iskren i meni je bilo puno srce za taj njegov postupak, pa ga pohvalih: - Zdrav mi i živ bio! Zapamti, dušo, da Allah dž.š. za svako dobro djelo vraća dvostruko. Izađosmo iz džamijskog dvorišta i krenusmo ulicom koja vodi prema našoj zgradi. Nismo odmakli ni dvadesetak metara od džamije kad vidim da prema nama ide čovjek i osmjehuje se, kao da nas zna. Vjerovatno nas je vidio da smo izašli iz džamije, pa se obrati unuku: - Jesi li to vodio didu u džamiju? Unuk se stidljivo osmijehnu i odgovori: - Nisam ja vodio didu, već on mene. Poznavao sam tog čovjeka iz viđenja, iako se nismo lično poznavali. Viđao sam ga ponekad u džamiji, ali i na velikom šahu na Kamberovića polju. Oslovljavali su ga sa „profesore“ ili „hadžija“, jer je vjerovatno imao te obe titule. Inače je izgledao kao veoma uljudan i kulturan čovjek. Pravi gospodin! - E, kad si bio u džamiji, sačekaj da ti nešto dam. Čovjek se maši za džep i dade unuku dvije marke. - Ma, nemojte gospodine, ne treba! – rekoh. - Neka, neka! Meni je pravo zadovoljstvo nagraditi ovako lijepu i pametnu djecu, posebno još kad vidim da idu u džamiju. - Hvala, puno! Allah Te nagradio – zahvalismo se dobrom čovjeku i krenusmo dalje. - E, dido, hajdemo sad na sladoled. Ja častim! - Može dušo, može! – odgovorih i krenusmo prema slastičarnici. Idući ulicom odlučih objasniti unuku ono što sam rekao, kad je ubacio svoju marku u sanduče. - Jesi li se dušo sada uvjerio da, kad učiniš dobro djelo, da Allah dž.š. dvostruko vraća. Dao si marku za džamiju, a dobio dvije. - Potpuno si upravu, dido! I ubuduće ću uvijek kad budem imao para, činiti dobra djela, davati za džamiju i pomagati siromašne, jer će mi to Allah dvostruko vraćati. - Tako je, dušo! – rekoh i zagrlih unuka. P.S. Ovo je istinita priča i možda će neko zbog malog iznosa novca, reći „ šta je marka, dvije“ i sl. Ali, vjerujte, ima istine u tome. Bog možda neće vratiti uvijek na isti način, ali će vam dobro djelo udvostručiti kad se najmanje nadate. Uostalom, pokušajte! Dobro djelo nikad nije izdalo.

Detalji
Slike
Aktuelno
Vatromet i Željko Joksimović za kraj
Aug 13
Zenica | Autor: Draženko Jurišić
Posljednja sedmica ovogodišnjeg Zenica summer festa počela je koncertom Gradskog hora Kasiopeja čije članice...
Da li je vlastiti stan postao san?
Aug 13
Zenica | Autor: Elvira Šaćirbegović
Cijene stanova na području Zeničko-dobojskog kantona, a posebno na području grada Zenica, u posljednjih par mjeseci...
Vilenjakovi konji donose benefite za zdravlje
Aug 13
Visoko | Autor: Adela Hrnjić-Kukić
Konjički klub „Vilenjak“ Visoko osnovan je 2010. godine. Jahanje je jako lijepa i zdrava vrsta rekreacije,...
Zeničani na “krovu Evrope”
Aug 13
Zenica | Autor: admin
Adnan Bičakčić, sa svoja dva sina Denisom (18) i Alenom (15), te pridruženim članom Hazimom Muračevićem,...
Iako je slijep, izrađuje prekrasne makete džamija
Aug 13
Zenica | Autor: Adela Hrnjić-Kukić
- Stalno sam vrijeme provodio za računarom i ležeći, pa onda čovjek napuni uši i glavu. Dok sam vidio, do...