... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Nermin Neslanović

I večeras su me probudili krici u noći.

I večeras sam poželio da me Haron konačno preveze u carstvo mrtvih.

Tamo će me čekati božanski August. 

767 godine od osnivanja grada jednostavno je izdahnuo u snu.

Samo tri godine kasnije umro je i Germanik, a ja ga i danas još vidim kako jaše uz nas, na svom voljenom vrancu, hrabreći nas u osvit borbe. Bio je toliko omiljen među nama legionarima, omiljen u cijelom carstvu.

Ulicama Rima još uvijek kolaju priče da ga je Tiberije dao otrovati, ali niko to nikad nije smio izustiti naglas, pa je tako Germanik skončao od misteriozne bolesti u pustim prašinama Sirije.

Sam Tiberije je umro prošle godine, u godini konzulstva Prokula i Poncija, dočekavši duboku starost.

Koliko samo iščekujem da im se konačno pridružim!

Živim za trenutak kad ću zakoračiti u Haronovu lađu, kad ću zasvagda prestati sanjati, jer svaki put kad sklopim oči svi mi oni poharaju snove. Pojave se ljudi iskrivljenih lica čija se tijela grčevito trzaju dok se oštrica gladiusa neumorno probija kroz njihove napete mišiće, pa onda padaju kao pokošeni svuda oko mene, otvorenih rana i otvorenih očiju, izbečenih u vrijeme koje je zastalo ispred njih. Leže na tlu bojeći ga u crveno i ne prestaju da me gledaju, a onda počnu zazivati moje ime baš kao da ga znaju.

Svaku noć kad sklopim oči na oskrnavljenim poljima nabasam na njih. Probude me u praskozorje vremena oblivenog znojem, ali najgore od svega toga su ipak one žene...

I danas čujem njihov sablasni krik, svake noći. Krik koji zaglušuje sve što mi je još ostalo u ovom namučenom svijetu.

Ni bogovi mi tu ne mogu pomoći, ni sam Mars ih ne može utišati!

On zna koliko sam srebrenjaka ostavio u njegovim hramovima, koliko žrtava sam mu posvetio, ali ja i ih i dalje čujem...

Ne, ni sam Mars mi nije pomogao.

 

Sve je počelo onda kad se Ilirik digao. Panika je zavladala u samom srcu Rima i mobilizirali su nas jako brzo. Prošao sam vojnu obuku i obvezao se na dvadesetogodišnju vojnu službu za slavu Rima. Flavija mi je mahala sa praga naše male kuće, milujući nježno svoj zaobljeni stomak u kojem je raslo naše prvo dijete i brišući suze koje su se iskrale iz nebeskoplavih očiju. Tad sam mislio da će naš život biti puno bolji kad se jednom vratim, ako se ikad vratim.

Bio sam mlad i snažan, željan dokazivanja, željan boljeg života.

Bilo me je lahko odvesti tamo kud su se sve ovce uputile. Vukovi su odveć dobro vodili svoja stada.

 

Kobnog ljeta, 762 godine od osnivanja grada, Ilirska plemena su bila skoro slomljena i stjerana u ćorsokak. Četiri naše legije su ih okruživale. Preostalo je posve malo od početnog plama ustanka, ali vođa ustanika, znameniti Baton Dezitijatski, još uvijek je prkosio rimskoj vučici.

Tad su Tiberije i Germanik odlučili da odvoje trupe. Tiberije je krenuo na jugozapad Ilirika u opsadu snažno utvrđenog Andertija, gdje ga je čekao sam Baton, a mi smo, predvođeni Germanikom, poslani u divlja i teška mjesta, u samo srce Ilirika.

Tu je sve počelo i tu se sve i okončalo.

Nakon mukotrpnog marširanja preko planinskog klanca naišli smo na spaljena sela i polja. Sve se u toj prkosnoj zemlji polahko pretvaralo u pepeo i dim.

Išli smo uzduž rijeke Bathinus kad nas je iznenada napala skupina Ilira. Sručili su se na nas iz gustih šuma i pobjegli u njih prije nego što sam uspio i baciti svoj pilum. Lukavo su nas mamili u šume, ali Germanik se nije dao prevariti. Pripremao nas je upravo za to. Bili smo pripravni svakog časa.

Na koncu su se svi preostali Iliri povukli u najbolje utvrđeno mjesto u tim krajevima. Zvalo se Arduba. Njene gorde zidine izdizale su se visoko iznad šiljastih stijena, a udno nje je žuborila brza i duboka rijeka. Osjećao sam se kao mrav dok sam gledao njene goleme kule. Počeli smo opsadu i onda su se Iliri okrenuli jedni protiv drugih. Vatre su se rasplamsale unutar i oko Ardube iščekujući svoje prve žrtve. Jedna skupina ljudi otvorila nam je vrata, željeli su da se predaju. Oni koji to nisu htjeli, vidjevši kako naši vojnici ulaze unutar tvrđave hvatali su se svoga mača i zarivali ga duboko među vlastite grudi. Tad smo vidjeli njihove žene kako trče po zidinama i skaču sa njih. Neke je gutala vatra, a neke rijeka. Neke su ležale izmrcvarene na oštrim stijenama udno zidina. Vidio sam i kako neke od njih nose djecu u naručju i skaču, u sigurnu smrt. Tad sam vidio i nju. Spazio sam je krajičkom oka. Imala je veliki, već posve zaobljeni stomak, baš kao Flavija. Bogovi, koliko je samo ličila na nju!

Trčala je odlučno prema rubu zidina i bacila se u ambis sa nerođenim djetetom, ispustivši krik i za sebe i za njega.

To je taj krik koji svake noći čujem.

To je taj krik koji je zaglušio sav moj život.

Tad sam prvi put osjetio stvarnu težinu oklopa kojeg sam nosio i tad sam prvi put spoznao šta ljudi mogu uraditi drugim ljudima.

Ne, ni bogovi nam ne mogu pomoći...

Detalji
Slike
Aktuelno
Nikad ti se ja ne mogu odužiti, oče
May 21
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Mladi izvođač ilahija i kasida Ibrahim Bilčević, student teološkog smjera na Fakultetu islamskih nauka u...
Poklon knjige za odlikaše osnovce u Zenici
May 21
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Specijalista ortoped iz Zenice, dr. Faruk Hodžić, koji je u javnosti poznat po tretmanima sportskih povreda i...
Koliko građani plaćaju za izdavanje izvoda iz matičnih knjiga?
May 21
Zenica | Autor: admin
U posljednjem broju Službenih novina Federacije BiH objavljena je odluka Federalne vlade kojom se utvrđuju cijene...
Škola sa tradicijom dugom 111 godina
May 21
Kakanj | Autor: Azerin Salihbegović
U ponedjeljak je u kakanjskom Domu kulture održana svečanost povodom 111. rođendana OŠ “Mula Mustafa...
Jača, naprednija i po solidarnosti najprepoznatljivija škola
May 21
Žepče | Autor: admin
U prisustvu brojnih zvanica, političkih zvaničnika kako sa lokalnog, tako i kantonalnog i federalnog nivoa vlasti,...