... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Specijalno priznanje "Najemotivnija priča" na Konkursu za novinsku priču 2018/2019.

Majka je u kući umirala, svakog prvog u mjesecu. Tada bi na vrata dobijala komadiće svoga sina i drhtala. 

Poštar bi zvonio, jednom, majka je mislila otići će. 

Drugi put, majka je nevoljko ostavljala Kur'an i ustajala. 

Treći put, majka je teturala ka vratima, korakom težim od smrti.

„Fatima, Es-selamu'alejkum! Kako si? De mi ovdje potpiši, pa da ti dam pare.“, mislio je na šehidski dodatak koji su Fatima i njen muž dobijali kao nakandu za sina kojeg više nema.

„Alejkumu selam.“, rekla bi Fatima. Nešto bi nažvrljala na papir i raširila dimije da poštar novac stavi tu, jer ih u ruku nije mogla uzeti. U sebi je Fatima mislila da sljedeći mjesec vrata neće otvoriti, nadala se tome, da će sljedeći mjesec dočekati sa svojim sinom na onom svijetu.

Otac stalno šuti, samo tog prvog u mjesecu kaže: „To nisu pare, to je krv našeg sina!“. 

A mi ostali smo nevidljivi, taj dan u godini. Trudimo se što tiše da hodamo po kući, na prstima. Da ne govorimo, da ne poremetimo očevu i majčinu tišinu i prisustvo poginulog brata.

Kad je rođen 1974. godine, iznad glave mu se ukazala bijela svjetlost i učinila ga odabranim. Rastao je brzo, k'o iz vode, kako kažu stari ljudi. Sa kožice nije silazio, što je bilo čudno za dječaka njegovih godina. Ponekad su majka i otac mislili da je dobri, jer kud pošao ili se vratio, u rukama mu Kur'an stojao. 

Samo, volio je kahvu, da li zbog nene ili zbog kahve, pio je stalno. U rano jutro iza klanjanja sabaha, ispod kuće začuje se nene: „Hajde, sinak moj!“. Niz put zatutnji stotine konja, rek'o bi, toliko se žurio. Kad je dido umro, skupio je stvari i otišao živjeti kod nene. Majka i otac nisu plakali, jer poznavali su svoga sina, nije mogao gledati slabijeg da se pati. A neni je trebala sva pomoć svijeta i za kahvu, i za razgovor, i ovce u toru i za samoću. 

Događaji u 1991. godini došli su nenadano, kao snijeg u proljeće, svima osim njemu. Na vrata je stigao poziv za rat i ocu i sinu. Mnogo su se lomili oko tog. Otac je u sebi mislio kako će ići on i zaštiti sina i porodicu, a sin je gorio od želje da spasi svoju domovinu, makar i po cijenu tog da postane kurban. Majka i otac su imali još dva sina, preboljet će. A mi smo imali samo jednoga oca, pa nek' nam poživi. Vahidin je poslije dugih razmišljanja, došao pred oca i rekao: „Babo, obojica ne možemo ići, neko mora ostati.“ Otac je u sinovu pogledu razumio sve. Znao je da ga ne može spriječiti, da je on već odlučio. Zato je otac klimnuo glavom, pružio poziv sinu, a Vahidin je poljubio očevu ruku, majčin obraz i otišao u rat. 

Otac i sada zna nabrojati sve jedinice u kojima je Vahidin bio. Ponekad kad se tespih spusti s neba i udari u drveni stol, svi ukućani sjednu i gledaju u oca. 

Otac kaže: „Logistika. Prvo mjesto na koje je Vahidin otišao u ratu je logisitika. Kao mladog momka iz radničke porodice poslali su ga u logistiku. Kada su drugi pitali za kvalifikaciju, zašto je Vahidin u logisitici, komadir bi rekao: 'Poštenje.' Poštenjem je zaslužio biti na zaštićenom mjestu u ratu.“

Ukućani bi ponovili: „Poštenje. Poštenjem se, oče, sve zaslužuje?“, pitali bi. 

U logistici, komandir mi je rekao: „Svaka čast kad si onako dijete odgojio.“

Nastavljamo gledati u oca. A otac kaže: „Nisam ja, Allah ga je odgojio.“. Tako bi rekao komandiru, tako je ponovio nama.

Onda svi proučimo Fatihu i šutimo do sljedećeg padanja tespiha na drveni stol.

„Jutros sam se probudila sa harfom na lijevoj ruci, Ahmedine. Elif ispisan tamnozelenom tintom. Kad sam uzimala abdest, nisam znala da li da trljam ili ne.“ 

„Šuti, Fatima, nikom ne govori.“, reče joj muž. Počela je plakati odmah u maloj pauzi između njene izjave i njegove tobožnje prijetnje.

„Što sad plačeš?“, pita je opet.

„Vahidin je moje prvo dijete, a harf je elif, prvo slovo arebice. Šta ako mu se u ratu nešto desi?“, nije smjela reći, šta ako u ratu pogine.

Tog jutra na kućnim vratima pojavio se Vahidin. Došao na dopust. Majka je odmah zasukala rukave, napravila pitu, kolač, a otac je u selu našao malo kahve. Prvi minut dopusta, kada tek ugledaš sina na vratima, uvijek je sretan. Sretan je sve do momenta kada kaže: ostajem dva dana. Brzina svjetlosti je 299.792.458 metara u sekundi, a dopusti za majčino srce prolaze još brže. Posljednje večeri dopusta svi su sjedili tu za stolom. Vahidin tada reče: „Babo, ja bih za pušku pa na bojnu liniju. Logistika nije ono za čim čezne moja duša. Želim svoju domovinu braniti iz prvih linija. Oče, majko, braćo, sestro, preći ću u diverzante.“ 

Majka obori suze. Otac prvo zašuti. Gledao je u lice svoga sina i činilo mu se da opet vidi onu bijelu svjetlost koja se pojavila pri njegovu rođenju i učinila ga odabranim. Znao je da koliko god želio zadržati svoga sina i ne cviliti njegovu majku, znao je da Bog već pri našem rođenju ima planove za nas. Njegov sin odlazi, i može mu reći jedino: Čuvaj se. Otac je to i rekao.

Vahidin je poljubio majku, na rastanku joj zapjevao: „Majko, ja odoh Bosnu braniti...“ 

Tada su ga zadnji put vidjeli.

„Ahmedine, opet mi osvanuo harf na lijevoj ruci.“

„Ama, ženo, jesam li ti rekao da šutiš.“, kazao bi otac majci. U svojoj utrobi i sam je umirao. Vehla mu je žuć, ali nije mogao izreći ništa. Zato ni svojoj ženi nije dopuštao da kaže, niti da misli, niti da insinuira ništa što bi govorilo da će njihov sin poginuti. Fatima je abdestila, oprala harf, učila Kur'an i šutila. Harfovi su osvanjivali svako jutro. Ona se sušila od nijemosti i Ahmedinove tišine. 

„Šta je bilo, ženo?“, upita je muž.

„Ahmedine, harfovi ne nestaju, sada se pojavljuju i sunce i mjesec s njima.“ 

„Reci Fatima Bogu u dovi, ako su znak od Njeg nek' se pojave na desnoj ruci, a ako nisu, zamoli Ga da nestanu.“

Majka je abdestila, učila Kur'an i tako učinila. Harfovi su počeli osvanjivati na desnoj ruci. Bili su znak od Boga.

Noćas je na stol pao tespih, opet. Mi smo gledali u oca. Otac reče: „U Drugom manevarskom je izvukao čovjeka.“

„Kakvog čovjek?“, upita Vahidinova sestra.

„Živog čovjek.“, kaže otac.

„Pa otkud ga je izvukao?“, upita brat.

„Odakle ga niko drugi nije smio izvući.“, odogovori otac.

„Jutros mi je cijelo tijelo bilo ispisano harfovima“, reče majka.

„Jesam li ti rekao da šutiš, po stoti put!“, kaže otac.

Na drveni stol spade tespih, drugi put večeras. Bilo je možda 23 sata. Majka poče da plače.

„Sigurno će se nešto desiti. Vahidin je rekao kada je dolazio da je usnio dva čovjeka kako razgovaraju. Jedan  je upitao: 'Hoćemo li mu sada uzeti dušu?' A drugi je odgovorio: “Još je rano. Još njegova duša treba spasiti hiljadu drugih duša. Onda ćemo doći.'“

Za njom zaplaka i sestra. 

Mislili su da sutra neće tako brzo doći. Međutim, dok su se okrenuli sa lijeve strane na desnu, na vratima je stojao čovjek i saopštio: Vahidin je poginuo. Iz Druge manevarske prešao je u Sedmu muslimansku i poginuo.

Otac je zakrenuo glavu u stranu i čulo se iz njegovih usta nešto slično uzdahu koji ga je sprječavao da se ne uguši. Sestra je plakala i braća. Po stoti put, majka je šutila. Ustala, ušla u kupatilo, uzela abdest, klanjala podne i učila Kur'an. „One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!“(Kur’an, Sura 13. Er-Rad (Grom), ajet 28.) Onda kada misliš da će ti srce puknuti od tuge, u duši ti ovlada Božiji mir. 

Dok ga nose na tabutu, putem iznad kuće, ne osjećam tugu. 

Vjetar pomjera zeleni prekrivač, a iz njihovog sina širi se miris miska. Svi su raširili nozdrve da upiju, jer ko zna da li će ikada više. 

Majka sjedi na sećiji i uči Jasin, ne prekida. Čuje se zvuk tespiha na stolu i nevidljivi glas. 

Svi gledamo u taj glas. „Diverzanti oče, nikada ne govore o mjestima na kojima budu. Majčice moja, i ja sam imao harfove po rukama, to je znak naše povezanosti.“ 

Dalje je muk.

To večer otac je usnio san. Došao Vahidin pa ga otac pita: „Sine moj, gdje si? Otkad te nema?“.

Vahidin samo reče da mu je fino. 

Ni na očevoj ni na majčinim rukama harfovi se više nisu pojavljivali. Samo otac skupi ruke u dovu svaki put kada prolazi pored sinovog mezara, pet puta dnevno na putu do džamije. 

„U jednom pravcu mu nazovem selam, a u drugom proučim Fatihu.“, kaže majci koja nikada nije otišla na sinov mezar, a on je poginuo 1995. godine. Godine koju smo svi jedva dočekali, sa mnogo mrtvih, gladni, žedni, umorni, na pragu da budemo izbrisani.

Svi smo bili raspoređeni u pet grupa po dva vojnika. Išao sam putem i čitao Kur'an. Na goleti, snjaper je opalio u moj vrat, pao sam na travu i na travi i sada se nalazim, džennetskoj. Kišu metaka iza snajpera, zamijenila je kiša nebeska koja je padala 24 dana po mom mrtvom tijelu. Sreća pa sam Kur'an pored sebe okrenuo prema zemlji da ostane čist. Našli su me, i odvukli na šatorskom krilu u mrtvačnicu. Moj otac me prepoznao po vesti. Komandir je pružio ocu mali Kur'an, ostao iza mene, njegovog sina prvorođenog. Ništa mu nije mogao reći jer je otac uzeo Kur'an, i pohitio kući. Odnio ga je pravo majci i kazao: „Fatima, naš sin je čist kao objavljeni ajet.“

Majka je rekla: „El-Fatiha!“.

Svuda osjećam tvoje prisustvo sine moj, dragi. Isprva sam te sanjala, svaku noć. Čak sam se i Boga stidjela što te toliko sanjam jer ti si sada njegov. Ali onda su snovi prestali, ne znam da li zato što sam pričala svima ili zato to što ti, sine moj, i u džennetu pomažeš drugima pa ne stigneš do svoje majke jer znaš da ti majka ništa zamjeriti neće nego će reći da takav trebaš biti, tako sam te naučila. Preko dana osjećam, neko je na vratima, neko hoda pored mene, neko diše, sine moj. Znam to si ti.

Zanijetila sam posljednja tri rekata, vitr-namaza, na drveni stol spao je tespih.

Detalji
Slike
Aktuelno
Humanitarni koncert za Lejlu Adžić
Nov 12
Zenica | Autor: admin
Učenici osnovnih škola općina Tešanj i Doboj-Jug i njihovi roditelji pokazali su veliku humanost na...
Muzički spektakl o kojem će se još dugo govoriti
Nov 12
Zenica | Autor: Draženko Jurišić
Jedna od najvećih zvijezda u regionu, Zdravko Čolić, nakon sedam godina je ponovno nastupio u Gradskoj areni...
„Napiši priču-uradi sliku“
Nov 12
Zenica | Autor: Adela Hrnjić-Kukić
Novinsko-izadavačka kuća „Naša riječ“ i Ministarstvo za prostorno uređenje, promet i...
Iza sebe ostavljamo teško poglavlje i krećemo u realizaciju novih projekata
Nov 12
Zenica | Autor: Elvira Šaćirbegović
Javno preduzeće “Šumsko privredno društvo Zeničko-dobojskog kantona” d.o.o. Zavidovići je,...
“Jesen u Visokom”, jedan od najboljih sajmova do sada
Nov 12
Visoko | Autor: Neven Krajišnik
U organizaciji Grada Visoko i pod pokroviteljstvom Ministarstva za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo ZE-DO...