... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Kemal Mahmutefendić

Nosi tu mačku – obrecnula se onako kako ona zna.

- Nosi je ti – odgovorio je mirno. Sjedio je poguren, očiju uprtih na stol. Na kojem je bilo nekoliko suhih mrvica kruha.

- Nosi je kad kažem – a glas joj je bio čangrizljiv – prvi znaci starenja i još koječega.

Uzeo je malo, rutavo stvorenje na svoje krilo. Mačka je pitomo prihvatila njegovu pažnju; počela je presti grijući mu koljeno svojim sitim tijelom.

- Dosadna je – otresla se ona. – Stalno nešto traži. Žderala bi danima. 

Dobro je znao šta znači kad ona upotrijebi riječ „žderati“, „žvalje“, „krepavanje“ i slične riječi u kojima je ono osnovno vulgarnost, gađenje, prezir.

- Znam da si joj opet dao sir – prolajala je na vratima. Mrzio ju je kao nikad dotad. Žene znaju biti skotovi! Malo ga umiri ta konstatacija. Mekane su i pristojne samo pred j.... Fuj! Ili kad vas snađe nesreća.

Ali je mačka uporno grijala njegovo koljeno. Kao da je time sklopila nijemi sporazum s njim. Posmatrao joj je uši, posve obrasle dlačicama, toliko slične njegovim. Mada je njemu bilo pedeset, mački tek tri, četiri mjeseca. Jednoga dana došla je pred njihova vrata, i svojim izgubljenim prisustvom kao da je kazala, evo me, tu sam, pa sad što god vi hoćete, to i činite. Ona ju je prva prihvatila: jao, lijepa maca, te ovo, te ono, slatka je, nema gdje, nek ostane. I ostala je. bolje s njom nego sam s tobom, pomislio je. Maca je ostala. Ali kao da to sad ima neku bitnu važnost. Pored svega onoga od čega su pobjegli. Autobusom preko Jablanice i grobljanski tihog i pustog, razorenog Mostara, iza sebe zapravo i ne znajući što u stvari ostavljaju. A ostavili su rat, pokolj, silovanje, rušenje gradova i sela. I djeca su im nešto ranije uspjela pobjeći u Austriju. Tisuće su pobjegle ispred noža. Taj nož je sanjao noćima, krvav, oštar, neumoljiv.

- Stalno bi žderala – trgle su ga zaostale riječi iz bolne letargije, koja ga je držala danima i noćima samoće i mučnine koje su ga posve prožimale.

Pogledao ju je. Mrzio ju je toliko. Mrzio ju je, ne vjerujući, najčešće, da je ona svjesno ljudsko biće koje misli i osjeća.

Mačka ga je jednako grijala toplotom svoga tjelešca.

Mislio je na tisuće i tisuće pobijenih, poklanih, smrznutih, tih balkanskih, muslimanskih očajnika, i pokušavao je, ne zna zašto, ovu mačku i ovu ženu dovesti nekako u vezu sa svim tim bolno razjapljenim ustima, zgrčenim prstima, skamenjenim očima od užasa, vapajem koji je uzaludno dozivao – koga?

Ustala je, pokupila svoje krpe, deku i ostalo, uzela toplo mlijeko i odgegala u sobu – čuo je kako kašlje.

Kuća se skupila. Borovi pod prozorima zašumili. Nedaleko more mlitavo šljapkalo. Noć se stezala, a mačka prestala presti. Zaspala je.

Tužno je, pomisli. Ubitačno tužno. I neljudski samotno na ovome otoku.

1992. novembar

Detalji
Slike
Aktuelno
Šaran: Pošto znamo kod koga su lova i moć, onda laku noć...
Oct 17
Zenica | Autor: admin
U dupke punoj Pivnici Gatto u Zenici, momci iz sarajevskog rock benda  „Letu štuke“ ...
Stolica CAT – novo i jedinstveno na bh. tržištu
Oct 17
Zenica | Autor: admin
Zenička firma BOHA, koja bilježi dugu tradiciju proizvodnje, prodaje i popravke namještaja, postala je...
Najvažniji je skrining za rano otkrivanje poremećaja
Oct 17
Zenica | Autor: admin
Svake godine, drugi četvrtak u mjesecu oktobru obilježava se kao Svjetski dan vida. Tada se ističe važnost...
Organska proizvodnja je budućnost
Oct 17
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Bogatim zabavnim programom u kojem su učestvovali GUD “Filigran” i sekcija zeničkog HKD...
Batonov šahovski turnir za slijepe osobe
Oct 17
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Povodom 15. oktobra – Međunarodnog dana bijelog štapa, odnosno dana slijepih osoba, Klub paraolimpijskih...