... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa
Korupcija je kao list koji se u proljeće probudi a često nedočeka jesen. Nije on sam kriv. Ponekad ga ljudi obore. Korupcija je otrovna biljka koja postoji dok je ljudskog roda. Ova priča, koliko god se učini naivna, to potvrđuje. Ponekad ljudi sjeku stablo na kojem sjede. Ovdje ne mislim na one koji su se dokopali vlasti. Oni znaju da će neko i poslije njih zasaditi novo drveće. I to će tako biti. Sada kada sam ostario mogu da razumijem vrijeme kad sam bio mali. U ovoj kratkoj priči pokušat ću da pokažem da postoje Rani Korjeni. Kada sam pošao u školu moja mama je znala kada je mojoj učiteljici rođendan ili neki drugi praznik. Uvijek me zadužila da joj ponesem neki poklon koji je ona pripremila. Ja sam to bez pogovora izvršio. Hvala dječače, idi na svoje mjesto. Rekla bi učiteljica. Mi smo bili nestašni dječaci. Voljeli smo više šutati loptu nego čitati knjige. One su baš bile dosadne. Dosadna je bila i učiteljica ali smo je morali slušati. U ono vrijeme (ovo je samo za moju generaciju i možda stariju) bio je prutić za one koji ne slušaju ili ne nauče lekciju. Samo je uvijek mene zaobišao. Vidim ja da mene učiteljica voli. Često ne ispišem zadaću. Ona opet ništa. Veli donijećeš sutra. I tako sam završio osnovnu školu. A Bogami pošteno da vam kažem, ostao sam nepismen. Nema više učiteljice i blagonaklonih nastavnika. Kako je to moja majka izgurala ja ne znam. Ali znam da nisam pročitao niti jednu knjigu. Već sam bio shvatio da je ovaj život lagan. Legnem kad hoću, ustanem kad hoću. Jedino me majka gonila na nastavu. Išao sam ja, ali sam preskakao kad bih mogao. Profesori su mi opraštali. Majka me progura i kroz srednju školu. Jednog dana mi reče da razmislim o fakultetu. Ama kakav fakultet kad sam nepismen!? Možeš ti sine dok je majka živa. Imam ja para, a para vrti gdje burgija neće. I tako ja, ispit po ispit završim fakultet. Svi profesori uglavnom su mi bili blagonakloni. Bilo je i onih kod kojih sam morao dobro zagrijati stolicu. Ali, eto ispit po ispit završim fakultet. Izvršio sam majkinu zadaću. A kakva mi korist od diplome? Opet kafić, opet jarani, djevojke razuzdane. Ja ne znam kud i kako. Jednog dana majka mi reče: Sine, dogovorila sam da budeš podpredsjednik stranke. Ti si dovoljno obrazovan i možeš. Ali, majko ja sam za te stvari nepismen. Ko te pita da li si pismen?! Važno je da si podoban, i udari se po džepu. Ovo stoji iza tebe. I ja krenom. Predsjednik neki dobar čovjek. Lijepo razgovara, daje mi upute, šta i kako da radim jer će često biti odsutan.Vidim ja da je to ozbiljna situacija. Dao mi je i program stranke da pročitam. Program je za mene velika knjiga. Pročitam i vidim da je sve isto što sam čuo po kafićima. Idem na sastanke Odbora stranke i slušam kako narod kuka. Ja ih smirujem. Kažem da će nove snage koje izaberu donijeti promjene. Evo, ja sam obrazovan i mlad, imajte povjerenja. Predsjednik stranke je zadovoljan mojim radom na terenu. Taman se ja ufurao, kad majka mi umre. Ostadoh sam. Nema više potpore, ni savjeta, ni podrške. Ali uvijek ću pamtiti njenu odlučnost i upornost. Znala je ona. Ali, eto, u mom odgoju možda je pogriješila. Stekao sam ubjeđenje da sve mogu postići na lagan način. Jednog dana zove me predsjednik. Kaže da sam kandidovan za ministra finansija i trgovine. Reče da sam bio izuzetno aktivan na terenu, obrazovan sam, nemam protivkandidata, a on će me poduprijeti. Stiže imenovanje. Sjetih se učiteljice, sjetih se svoje majke, sjetih se prvih poklona i ljubaznih nastavnika u školi i shvatih one riječi: gdje burgija neće para hoće. Sjetih se i prve čokolade koju sam poklonio učiteljici. Sada imam sve. Tu je sekretarica, šofer i sve osoblje koje je uvijek pri ruci. Dolaze mi moćni ljudi. Izvode me na ekskluzivna mjesta. Upoznajem političku elitu, a uz njih uticajne privrednike. Svi su ljubazni, poslovni, duhovni i oduševljeni mojim dosjetkama. Ne prođe dugo zove jedan od onih ljudi sa kojima sam sjedio. Zove me na razgovor. Može, rekoh, samo sam sada zauzet. Kad si slobodan? Može u podne. Onda u podne, na istom mjestu gdje smo sjedili. Može! Ne znam ja zašto me zove. To je jedan od moćnih trgovaca. Na um pade mi moja majka, kad se ono plehala po novčaniku. Obuze me strah, ali ipak odem na sastanak. Sami smo u separeu. Nakon pozdrava on reče: Ovdje možemo slobodno razgovarati. Ovdje nema skrivenih kamera, niti drugih prislušnih instrumenata. Ja sam sve obezbjedio. Hvala na pozivu, ali želim da čujem o čemu je riječ’ Vi ste u poziciji da mi učinite jednu uslugu. Kakvu uslugu? Ništa posebno. Samo da dojavite na carini da puste moje šlepere, kao da voze humanitarnu pomoć. Imaš toga svakodnevno pa neće biti problema. A šta ja imam od toga? Imaš pola milje po šleperu. Na um mi pade moja majka, koja je znala da puca gdje je najtanje. Nema više majke. Sad sam sam. Ali, iz mladih dana naučio na pare i na razne povlastice, na mito i ostale geste koje su mi život činile lagodnijim. Sada sam u zatvoru. Samo moram kusati čorbu sa obje ruke. O majko moja, zašto me nisi šibala, dok sam bio mali. Brzo prođe vrijeme lijepih konobarica i ukusne hrane. Eto dragi čitaoče, to su Rani korjeni, primamljivi, ali otrovna ploda.
Detalji
Slike
Aktuelno
Šaran: Pošto znamo kod koga su lova i moć, onda laku noć...
Oct 17
Zenica | Autor: admin
U dupke punoj Pivnici Gatto u Zenici, momci iz sarajevskog rock benda  „Letu štuke“ ...
Stolica CAT – novo i jedinstveno na bh. tržištu
Oct 17
Zenica | Autor: admin
Zenička firma BOHA, koja bilježi dugu tradiciju proizvodnje, prodaje i popravke namještaja, postala je...
Najvažniji je skrining za rano otkrivanje poremećaja
Oct 17
Zenica | Autor: admin
Svake godine, drugi četvrtak u mjesecu oktobru obilježava se kao Svjetski dan vida. Tada se ističe važnost...
Organska proizvodnja je budućnost
Oct 17
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Bogatim zabavnim programom u kojem su učestvovali GUD “Filigran” i sekcija zeničkog HKD...
Batonov šahovski turnir za slijepe osobe
Oct 17
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Povodom 15. oktobra – Međunarodnog dana bijelog štapa, odnosno dana slijepih osoba, Klub paraolimpijskih...