... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Muharem Omerović

Ko Neko - nikome dužan, ni krajcera dužan, ispod debele hladovine vječnih kestenova banjalučkih sporim koračajima koračao Pisac.

Dok je radoznalo razgledao novoizgrađeno prisjećao se kako je nekada bilo.

I toga da je glavno korzo Banjaluke bilo od hotela do hotela. Od Palasa do Bosne.

Ih, šta je puta, u danima zamomčenja, šetao tim korzom i koliko je đonova progledalo na šimikama cipelama. Onim sa špicastim kljunom.

I dok je, tako, sjetno nasmiješen koračao u pravcu Ferhadije, put mu zapriječiše trojica.

Sa ispruženim kažiprstom jedan pokaza na njega.

- Ovoga! Povedite!

Iznenađenog Pisca dvojica prihvatiše ispod ruku.

- Ništa nisam uradio!

- Ne pričaj puno! - kroz stisnute zube istisnu onaj sa desne strane.

Stadoše ispred parkiranih kola. Onaj sa lijeve strane otvori vrata.

- Upadaj!

Pisac poslušno uđe prvi. Za njim i onaj sa desne strane a onaj sa lijeve sjede za volan. Do njega je već sjedio, onaj treći koji je naredio - ovoga.

Kad stigoše pred zgradu sa lijepom fasadom natrackanu kič bojama prvi izađe onaj što naređuje.

- Dovedite ga meni! - reče i uđe u zgradu.

Pisca uvedoše u prostranu kancelariju. Svu u lamperiji i kožnom namještaju.

Za stolom, oborene glave, sjedio je naredbodavac.

- Možete ići - reče i prstom pokaza vrata onoj dvojici.

- Pa?...Šta ima? Kako se živi? - upita Pisca.

- Starački... i penzionerski. Kako može da živi onaj ko prima mizernu penziju, nego mizerno.

- Šta ima u Doboju?

- Ja sam tamo nekada živio. Do devedeset pete. Sada živim u Zenici.

- A de ti meni reci... Dok si bio u Doboju..., jesi li ti dolazio na Slogin stadion? Na sunčanje...

- Jesam.

- I donosio si višedjelni dušek, onaj za plažu, na jednom ramenu, u lijevoj ruci bila ti je gumena lopta a u desnoj polutica lubenice sa nožićem bijele drške zabodenim u srce lubenice.

- Dolazio sam. Volim samoću. Preko kapije sam ulazio na prazan stadion i na sredini igrao lopte, čitao, radio male sklekove, uživao.

- Tamo si upoznao Boru?...

Pisac napuči usne, razmisli malo poduže, pa sleže ramenima. Nikakvog Bore nije se mogao sjetiti.

- Znao si kada se našutaš lopte leći na svoj dušečić, dokučiti lubenicu pa početi kriškati kriške.

Bože, baš tako je bilo. Pomisli Pisac a onda se zapita: A kako ovaj sve to zna?

- Jednog dana, jednog vrelog dana upitao si Boru - Hoćeš li ti?

-A ti? Šta ti radiš ovdje na stadionu? - upitao je Pisac onoga što je nešto radio.

- Izdržavam kaznu. Šest mjeseci. Poslali me moji - našima. Čupkam travčice i robijam.

I jedan i drugi dolazili su svaki sunčani dan. Pisac da šuta loptu, da se sunča, čita i nešto piše a onaj drugi da izdržava kaznu.

Iz razgovora saznao je onaj drugi da Pisac piše i za beogradski Sabor da štampa knjige za djecu i da je već nekolike izdao.

Usred razgovora onaj za stolom okrenu broj telefona i Pisac ču:

- Blagajniče, donesi mi u plavoj koverti 500 eura.

Kad blagajnik dođe i donese kovertu onaj iza stola reče.

- Dođi kasnije da ti potpišem.

Kad ponovo ostadoše sami onaj iza stola od mahagonije nakrivi glavu pa se zapilji u Pisca.

- Vidiš... ti si mene zaboravio. A ja nisam tebe, Pisac. Ni tebe ni tvoju dobru pjesničku dušu.

Tako reče pa ustade i uz dužno poštovanje blago se nakloni Piscu.

- Ja sam onaj Boro. Boro Srbin kojem si valjao u Doboju u danima moga robijanja. Sjećaš li se koliko si mi puta od kuće znao donijeti, te pohovani batak, bureka koji je tvoja domaćica bolje pravila od svakog pitara, koliko si mi puta znao donijeti po kutiju cigara, a  lubenicu smo jeli svaki dan. Sjećaš li se, Pisac?

Sjetio se pisac svega. A onda jednoga dana robijaš je nestao. Iznenada. I više nije dolazio. Ni sutra, ni čitave sedmice nije ga bilo. Nije više dolazio da čupka travu.

- Da se nije razbolio? Ama, đe će u po ljeta. A ako je otišao kući? Neka je, kod svoje kuće svakom je najbolje.

Tako je Pisac pravdao njegov izostanak i ponovo se vratio uživanju u svojoj samoći.

Iz razmišljanja prenu ga glas Bore.

- Uzmi ovo. Penzioner si. Moja kompanija te časti. Ovo ti je nagrada za ljudstvo.

Kad Pisac izađe ozaren iza drugih vrata uđoše ona dvojica. Bez izgovorene rieči, onaj iza stola glavnom pokaza. Za njim! I dok je Pisac sretno nasmiješen razmišljao kako iznenada dođe do 500 eura snažno ga se obje strane ščepaše ona dvojica.

- Pa šef me pustio. Boro. Boro me pustio.

- Vodimo te na voz. Talgo vozi sve do Zenice.

Puno kasnije na stol od mahagonija postaviše ona dvojica plavu kovertu.

- Tu su. Svih 500 eura.

Devet dana iza...

 

Na jednoj ledini, u zaleđu Banjaluke, nađeno je beživotno tijelo muške osobe, srednjih godina, čiji identitet utvrđuju istražni organi Republike srpske.

Detalji
Slike
Aktuelno
Djevojke u Slovačkoj, momci u Bugarskoj
Jun 20
Zenica | Autor: Vehid Begunić
Nakon što je trijumfima ragbijaša i ragbijašica Čelika okončano Državno  prvenstvo u...
Jazuk je golemi što imamo sve manje vremena za drage ljude
Jun 20
Zenica | Autor: Lejla Sarajlić
Žiri književnog natječaja “Bajramske priče”, kojega je raspisalo Kulturno udruženje “Musa Ćazim...
Stavite svoje dijete na prvo mjesto, tako ćete i vi biti na tronu!
Jun 20
Zenica | Autor: admin
Decenijama unazad u Zenici se na kraju svake predškolske godine održava tradicionalna manifestacija...
Dašak Zenice u suvenirnici „Dućan“
Jun 20
Zenica | Autor: admin
Sudeći prema broju turista koje srećemo svakodnevno, čini se da i Zenica poprima pridjev turističkog grada. To se...
Zajedništvo i veliki iftari, odlike nekadašnjih Ramazana
Jun 20
Zenica | Autor: admin
Iako se Ramazan , najvažniji i najodabraniji mjesec za sve muslimane, bliži kraju, oni koji poste i dalje osjećaju...