... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Amela Terzić-Šabić

Ni sama ne znam odakle da počnem... sve me nešto na tugu podsjeća. Pa zar može tako? Zar jedan  dan sasvim nježan i blag, a već drugi dan kletvu se usudi izreći. Otužno mi je postalo gledati sve to. Surovo, grubo, hrapavo. Počesto u tmini pronađem sebe kako mislim na njega. Na taj odnos jasan, snažan, a nadasve iritantan. Zar sam toliko slaba? Gledam se, sklupčana u sobi, pretprpanoj glupom tehnologijom, svime onim što otuđuje insana od insana, svime onim što smara, što negativno djeluje a tobože svima je prijeko potrebno. Na stolu knjiga “Pedeset nijansi mračnije“. Mislim se, ma kakvo mračnije? Mrkli mrak. Tmina. Tišina. Ni jecaj,ni jauk... niti bilo kakav zvuk. Ni lavež pasa lutalica, ni sat. Mislim na knjigu što leži tu na stolu... baš je urbana, sexy, smjela, a u drugi mah opet toliko opsadna.

Važna je pripadnost i pokornost. Ma kome to nije važno? Ako definiramo laž kao odstupanje ...svi lažemo...i ti i ja...i oni!

Svi žele pripadnost i pokornost. Svima je najvažnija vlastita sebičnost!

Centraliziranje sebe ili svojih potreba.. ili bolje rečeno... svi žele biti On. A to je smiješno, nije normalno, a da ne govorim da nije nemoralno... glupo.

Pa ko si ti čovječe?

Ko si ti griješniče? Pa imaš hrabrosti pomisliti da si nadmen, da si ti nešto bolji od nekog? Da si sretniji od drugih?

O majko moja! Ponekad imam potrebu da vrištim! Samo to! Mislim da ne tražim puno. To nije zato što ponekad osjetim tugu i bol. To je što vjerujem da je tuga stanje svakog duha. Smijeh i sreća su momenti kada čovjeka nadvlada njegovo ludilo. Tad misliš da si sretan! Šta je to uopće sreća? Ona ne postoji. U općem stanju postoje momenti zadovoljstva,to je ono kad misliš da je sve potaman u podne, a iza podne shvatiš da je tvoj komšija prošao pored tebene rekavši ni zdravo,ni Dobar dan...Ni Selam ti ne nazva...ma nista, ko dva mulca se mimoiđete u hodnicima solitera u kojem ste by the way odrasli. A ti si sretan? Ma ne mogu da vjerujem?! Ti si tuga čovječe dragi! Ili si možda sretan ujutro jer si odspavao, popio kafu..i nisi se mogao odlučiti šta ćeš doručkovati... ono ima svega?

Kafu si popio sam? I ti si sretan? Ili ono predvečer dok se vraćaš s posla, svratiš malo u „Centar“ kupiš  sebi cipele stotinu i tridest eura, može se, neka hvala Bogu.

I dok otključavaš vrata čuješ Hamzu s drugug sprata kako urla, plače jadan, viče... jer mu mama nije kupila bombone? Ma ti čuješ samo buku, zar ne?

Ti si ipak sretan? Ne nazoveš vlastitu mater po cijeli dan ni glasa joj ne čuješ... Ti si sretan? A ona jadna, pola dana ćoreta na čudu tehnologije na koje se morala „naučiti“, gleda u onaj mobitel, pritišće dugmad većinom nasumice i ponekad ako ima sreće nazove te iz desetog puta...“E mama, nisam te stigao nazvati,...šta ima? “ A sretan je! Joj koja je to utopija, ironija... i ovo su samo sitnice... djelići. I zbog ovog ja imam potrebu da vrištim. I svi bi rekli: „Eno je luda“. Pukla! Alaselamet! A ja sasvim normalna.. tužna. Nisam nezadovoljna, ellhamdullillah, ali tužna to jesam! I tvrdim većina jeste, samo toga nisu ni svjesni. A tuga to je opšte stanje. Samo ludilo vremenom kulminira pa jadni paćenik pomisli da je sretan. I opet noć...hladnoća.Tmina! Uvijek iznova i svaki korak sličan koraku, svaki dio isti, ispričan ili doživljen.

I paćenik poželi da sreća potraje...a nje nema....Još uvijek je noć. Ja mislim o sreći....ti i ja..ispijeni ljubavlju...čini se ko da jučer je bilo kad tvoja sam zauvijek postala. Ignorirajući probleme vjerujem u ljubav. Možda me to čini takvom kakvom jesam.Tužnom.

Vječito nemirna, usplahirena, nespretna i u tvom zagrljaju sretna. I jesam li? S tvojim dodirom smirena zakratko, jer napadaju me neke mračne misili, nemaju veze s tobom, nego ionako iz života, iz problema, iz prolaznosti. Napadaju... pa eto ti? Počesto mi je jedini smiraj sam Bog, dova ili molitva.

Gomilaju mi se emocije, plače mi se. Od sreće garant! Čudan je ovaj moj hidrantni pogon. Uvijek je pun. Uvijek mogu plakati. Pa XXI  je vijek a ljudi nemaju hljeba, struje, vode.....ali neće još dugo... imam osjećaj... pa kako možeš biti operisan od svega,samo ti i niko više? Eto baš je smiješno... ako je tebi sreća smijeh smij se... smijeh može biti i tuga.

Sreću ćeš ako budeš imao sreće upoznati negdje drugdje...a tvoja ludost kad uznapreduje.... hej to su turbulencije na nivou tuge, prepoznam ih, jer im nagon za povraćanjem. (da izvineš)

 

Detalji
Slike
Aktuelno
Šaran: Pošto znamo kod koga su lova i moć, onda laku noć...
Oct 17
Zenica | Autor: admin
U dupke punoj Pivnici Gatto u Zenici, momci iz sarajevskog rock benda  „Letu štuke“ ...
Stolica CAT – novo i jedinstveno na bh. tržištu
Oct 17
Zenica | Autor: admin
Zenička firma BOHA, koja bilježi dugu tradiciju proizvodnje, prodaje i popravke namještaja, postala je...
Najvažniji je skrining za rano otkrivanje poremećaja
Oct 17
Zenica | Autor: admin
Svake godine, drugi četvrtak u mjesecu oktobru obilježava se kao Svjetski dan vida. Tada se ističe važnost...
Organska proizvodnja je budućnost
Oct 17
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Bogatim zabavnim programom u kojem su učestvovali GUD “Filigran” i sekcija zeničkog HKD...
Batonov šahovski turnir za slijepe osobe
Oct 17
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Povodom 15. oktobra – Međunarodnog dana bijelog štapa, odnosno dana slijepih osoba, Klub paraolimpijskih...