Članica glumačkog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica (BNP), Anđela Ilić, iza sebe ima više od 70 uloga u raznim predstavama. U svijet glume, ušla je sasvim slučajno. U ratnom periodu, 1993. godine prijavila se na audiciju za prijem na Dramski studio, otišla, prošla, završila i ostala. Gluma je postala njena velika ljubav.
– Od najranijeg djetinjstva sam posjećivala pozorište. Živo pamtim teta Petru na ulazu, plavi tepih u koji vam stopala propadaju, kao u najljepšu travu, tatinu ruku koja pridržava moju stolicu da se ne preklopi. Neke predstave bih mogla i dan danas živo da opišem. Pojavila se želja da budem dio te čarolije. U toku rata, pri BNP-u otvoren je dramski studio, uslijed odliva glumaca. Na nagovor mog prijatelja Miše, javila sam se na audiciju, prošla, i tako je sve krenulo. Kasnije sam studirala glumu u Mostaru gdje su napravili presedan – omogućili su nekolicni nas da studiramo uz rad -kaže Ilić na početku razgovora za „Našu riječ“.
Djeca su najiskrenija publika
NR: Da li je neka od predstava ostavila poseban trag u Vašem sjećanju?
ILIĆ: U svaku ulogu dajete dio sebe, svaka predstava postaje dio vas. Uloge su vam kao djeca, produkt su vašeg kreativnog rada. Teško je odabrati onu „posebnu“. Međutim, postoje predstave uz koje sam stasavala kao glumica i čovjek – poput Tvrđave ili Dnevnika Ane Frank.
NR: Mnogo uloga ste ostvarili na DOLS sceni zeničkog pozorišta. Da li je teže igrati pred djecom jer mnogi glumci kažu da su mališani najiskrenija publika i da uvijek pokazuju emocije koje osjećaju?
ILIĆ: Igranje predstave za djecu je najbolja igra od svih igara. Energija dobrote, veselja, sreće koja dolazi od najmlađih gledatelja je nevjerovatna. Kad nakon predstave vidite osmjehe na njihovim licima, radoznalost u njihovim očima, osjećate se sretno i zahvalno. Ponosni ste što ste dio te čarolije koja umije da ih zabavi i nasmije, ali i da ih uči o svijetu, ljudima oko njih i o njima samima. I, da, zaista jesu – djeca su najiskrenija publika.
NR: Iza Vas su brojne nagrade, kakav su one poticaj za daljnji rad i šta Vam znače?
ILIĆ: Osvojila sam nagrade na festivalima u Trebinju, Brčkom, Istočnom Sarajevu i nekoliko kolektivnih. Nagrade su važne u smislu afirmacije i potvrde kvaliteta za dosadašnji rad. Odlasci na festivale upoznaju širu publiku s vašim radom i senzibilitetom. Ali nagrada meni, kao glumici su i pune sale, aplauz na kraju predstave, dug pozorišni život neke predstave.
Poštujem trajanje u profesiji
NR: Koliko ste zadovoljni s angažmanom na malim i velikim ekranima?
ILIĆ: Iako sam se pojavila u nekoliko uspješnih TV serijala, moje iskustvo pred kamerama je zaista skromno. Posljednje što sam radila je epizodna uloga u filmu „Sympathy for the Devil“, kanadskog reditelja Guillarme de Fontenay. Snimalo se u teškim uslovima, bio je izuzetno hladan, zimski dan – ali atmosfera na setu je bila nevjerovatna – mnogo pozitivne, pokretačke energije. Kada bih mogla da biram – izabrala bih opciju u kojoj mi sudbina dodjeljuje više iskustva pred kamerom.
NR: Možete li izdvojiti nekog omiljenog redatelja ili partnera na sceni?
ILIĆ: Zahvalna sam što sam bila u mogućnosti da na sceni budem s glumcima kao što su Nada Đurevska ili Zijah Sokolović. Divno je raditi s glumcima koji imaju puno iskustva. Izuzetno poštujem trajanje u profesiji. Što se tiče reditelja – oni su zapovjednici broda, i jedini imaju cjelokupnu viziju cilja plovidbe i cijelog budućeg svijeta koji treba otkriti. Uz one reditelje koji poštuju i vole glumce, ta plovidba je mnogo ugodnija. Upoznala sam mnoge takve.
NR: Imate li omiljeni žanr predstave?
ILIĆ: Ne postoji takav – svaka predstava, svaki žanr je novo iskustvo i, svakako, novi izazov!
