Piše: Amir Ismić, prof.,
doktor historijskih nauka
Dragi Bog je našoj voljenoj Bosni podario mnoge blagodati. Međutim, najveće blago ove zemlje su naši dobri ljudi. Ukoliko malo bolje sagledamo povijest naše Bosne, naći ćemo da se ovdje oduvijek lijepo živjelo. Takav harmoničan suživot bio je primjerom kako se može skladno i u ljubavi živjeti bez obzira na religiju koju praktikujemo, a različite bogomolje izgrađene jedna uz drugu su potvrda za to.
Nažalost, mi ćemo na ovim prostorima pronaći i mnoga stradanja nevinih i nedužnih. Stvara se vještačka slika da je u Bosni suživot nemoguć. Oni konstantno pokušavaju da nas podjele i ono što je u svemu najgore jeste činjenica da nikada ne odustaju. Sve se nadamo i priželjkujemo da će se umoriti i odustati, ali vjekovima to traje.
U cilju pomirenja, ovdje izazivam ozbiljne i kompetentne institucije da ovom napaćenom narodu stručno objasne da su otrovne strelice od kojih svi naši minuli preci zalud glavu izgubiše, oduvijek dolazile iz komšiluka, jednostavno, ne mogu nas gledati zajedno.
Uvijek su oni sa strane suflirali i mnoge knjige nam napisali u kojima su stalno ispočetka ponovo nam objašnjavali ko smo ustvari mi, jer, oni su to bolje i od nas samih znali.
Nažalost, takve teške priče nas oduvijek pa do danas prate i sve su udarne, na svim printanim i elektronskim medijima, a mi Bosanci i Hercegovci začas se dogovorimo, ovom napaćenom narodu treba dati podršku i priliku da živi. Nije li to tako malo što tražimo?
U nastavku teksta, podijeliti ćemo sa vama tri istinite priče koje običnom čovjeku ulivaju nadu i daju pozitivnu energiju koja će nam opet u konačnici pomoći da ponovo izgradimo našu Bosnu veću i ljepšu nego što je nekad bila.
Salla sa munare, za komšiju Simu
Prije rata, u Vitezu, pripovjeda se jedna lijepa priča koja na najbolji način oslikava dobre međuljudske i komšijske odnose. U selu Bukve, nekoliko kilometara udaljeno od Viteza, živjelo je većinsko bošnjačko muslimansko stanovništvo. Međutim, pored Bukava se nalazio mali zaseok Hrasnice u kojim žive isključivo Srbi.
Jednoga dana, u selu Hrasnice umre stari i viđeni domaćin Simo Todorović koji je ostavio oporuku, odnosno izričitu obavezu, da se na sprovod pozovu i muslimani iz susjednog sela Bukve.
Nije to ništa novo, pogotovo kada znamo da su muslimani oduvjek išli na sprovode svojih komšija, ali i oni na muslimanske dženaze. Međutim, pokojni Simo je zadužio sina Ristu da se stupi u kontakt sa mjesnim imamom i džematskim odborom, te da se sa munare džamije na Bukvama prouči salla kojom se u Bosni najavljuju dženaze.
Tačnije, oporuka starog Sime je glasila „Kada umrem hoću da javite mojim komšijama muslimanima na Bukvama da je njihov dugogodišnji komšija Simo umro. Neka to znaju i da ih očekujem na svom sprovodu“.
Priča dalje kaže da se mjesni imam u džematu Bukve Šaban ef. Begović popeo na munaru i proučio sallu. Na samom kraju je rekao: Obavještavamo vas da je naš komšija Simo Todorović iz sela Hrasnice umro i da je njegova posljednja želja bila da mu na sprovod dođete i vi, muslimani Bukava. Bošnjaci sa Bukava, ali i iz obližnjih sela, se odazvaše pozivu i dođoše na Simin sprovod.
Ukoliko se zamislimo nad ovim pričama iz Viteza i uzmemo u obzir šta se tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu dogodilo, prosto je za ne povjerovati koliko su bile otrovne strijele koje otrovaše bosanski narod.
Glavni glumci “Balkanskog sindroma”
Druga priča se događa nakon rata, kada glavni junak reprezentativac Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci Esad Durmišević biva deložiran iz zeničkog stana koji je dobio nakon ranjavanja.
Sa amputiranom nogom život nastavlja u rodnom selu Kamenica kod Teslića, a primoran je da na treninge i utakmice u matičnom klubu „Zenica 92“ vozari po stotinjak kilometara u jednom pravcu i to preko šuma odnosno nekadašnje linije razgraničenja poznatije kao Hatkine Njive.
I tako, dok raščišćava ostatke porušenog porodičnog doma, pred kućom se pojavi predsjednik dobojskog Udruženja amputiraca i Odbojkaškog kluba invalida Doboj Zoran Panić sa još nekoliko ljudi i tom prilikom ponudiše našem Esadu da počne trenirati sa dobojskim klubom, koji je još uvjek bio u povoju, a kojem će iskustva jednog reprezentativca, svjetskog i olimpijskog šampiona sigurno dobro doći.
Poslije kraćeg trenažnog procesa naš reprezentativac Esad predloži da Dobojlije dođu u zloglasnu Zenicu u njegov matični klub i da odigraju koju revijalnu utakmicu. Dobojlijama ovo nije bio strah nego velika ukazana počast da sa zeničkim najtrofejnijim sportskim kolektivom „Zenica 92“, i trećeplasiranom ekipom na svjetskom klupskom takmičenju imaju priliku trenirati.
Bilo je jako interesantno vidjeti kako, nakon završenog rata, ratni vojni invalidi Armije Republike Bosne i Hercercegovine i Vojske Republike Srpske u maloj sali na crkvičkom brdu Osnovne škole “Mak Dizdar” igraju zajedničke utakmice u sjedećoj odbojci. Sjećam se na treningu, dok čekam izvođenje servisa, da sam kroz mrežu gledao njihove amputirane noge za koje sam bio uvjeren da su nastale u borbama sa Armijom Republike Bosne i Hercercegovine. U ratu su nas dijelile zemunice, tranšei i minska polja a sada samo odbojkaška mreža. Pomišljao sam, dragi Bože šta sve insan u Bosni neće doživjeti.
Zajednička druženja nastavljali smo uz kahvu i sjela. Sjećam se dobro da sam pozvao tada TV Liberty, Glas Slobodne Europe, sada bolje poznatog novinara Amira Zukića da dođe i snimi reportažu o nama.
Napisao sam da nam je na prvom mjestu rekreacija i resocijalizacija koja će nam svima pomoći da se oslobodimo stresa i PTSP ratnog sindroma. Ova srdačna sportska druženja dojučerašnjih ljutih neprijatelja svim građanima Bosne i Hercegovine mogu poslužiti kao primjer da ipak postoje zajedničke tačke interesovanja i da se sve ovo zajedno može preslikati i implementira na našu cijelu Bosnu.
I poslije nekoliko poziva, sa ove televizije niko nije došao niti je reagovao na moje e-mailove. Dakle, nije bilo interesovanja. Na drugoj strani, ova topla priča bila je interesantna višestruko nagrađivanom dokumentaristi i režiseru prof. dr. Draganu Elčiću koji je na ovu temu snimio dokumentarni film pod nazivom „Balkanski sindrom“ poslije kojeg je u Moskvi dobio prvu nagradu „Zlatni vitez“. Šta reći poslije ovoga?
Vidi se kad vehneš za svojom zemljom
Treća i posljednja priča se odvija u Beogradu 2018. godine kada na poziv Sportskog saveza osoba sa invaliditetom, naš Klub sjedeće odbojke „Zenica 92“ učestvuje na Međunarodnim sportskim igrama osoba sa invaliditetom – Beograd open 2018.
Ne treba posebno spominjati da na ovom takmičenju Zeničani već više godina osvaju prvo mjesto i okite se zlatnim medaljama, ali nam u ovoj priči to nije tema.
Odsjedamo u Hotelu Slavija, odnosno u starom gradu Beogradu. Slobodno vrijeme koristimo za šetnju gradom, a zbog proteza i hodanja uz pomoć štaka pravimo česte pauze u usputnim beogradskim kafićima.
I tako, dok ispijamo kahvu jednobrazno smo obučeni u službene trenerke crne boje na kojima je posebno florescentnim slovima napisano „Zenica 92“. Upravo taj natpis je razlog da nam se ljudi oko nas prvi javljaju tako da lahko stupamo u dijalog sa svima koji su zainteresovani.
Kroz razgovore saznajemo da su naši sagovornici na ovaj ili onaj način vezani za Bosnu odnosno za našu Zenicu, rado se slikaju sa nama i koriste priliku da pozovu svoje prijatelje ili familiju te da se pohvale da su tu u društvu nekih Zeničana.
Rado nam plaćaju piće i insistiraju u tome, a dok započinju razgovor uvijek nas prvo pitaju šta je sa fudbalskim klubom Čelik. Naum mi odmah padne naš rahmetli gradonačelnik Husein Smajlović koji je stalno isticao da je naš Čelik najpoznatiji zenički brend u nekadašnjoj Jugoslaviji.
Posebno je zanimljiv jedan mladi konobar koji sa velikim oduševljenjem spominje svoga tatu koji je rođen u Zenici. Kaže: “Jedva čekam da dođem kući i ispričam mu koga sam danas upoznao”. Mladi konobar nam govori koliko njegov otac voli svoju rodnu Zenicu i koliko mu nedostaje. Kaže, tačno se vidi da vehne za njom i poziva nas da mu opet svratimo i budemo njegovi gosti. Zahvaljujemo se i šaljemo pozdrave njegovom ocu.
Vi ste, garant, iz Šerića
Sutradan kada smo spakovali stvari i ispred hotela, čekamo igrače da se saberu kako bi krenuli, na priručnoj hotelskoj karti i mobitelu tražim najbliži put do Kalimegdana, kojeg smo odlučili posjetiti prije povratka kući.
Krajičkom oka vidim da se zaustavio jedan prolaznik koji vidjevši natpis Zenica na našim leđima rado stupa u dijalog sa našim igračima. Reče da se zove Nenad te da je i on također iz Zenice, tačnije iz sela Sviće. Otvori se lijepa priča, prepuna njegovih pitanja. Jednostavno, sve ga interesuje, a igrači ga okružiše jer je i svima nama interesantan.
Kako u dijalogu sa njim učestvuje i nekoliko naših igrača iz Šerića, on ih prepozna po naglasku i više potvrdi nego što upita: „Vi ste, garant, iz Šerića“. Nasta smijeh, a oni ga odmah na prvu kako to samo Šerićanci znaju upitaše: „Kako znaš da smo iz Šerića? Garant si ratovao protiv nas na šerićko-teslićkom ratištu?”
On, bez truna ustezanja, potvrdi da jeste i da su tu vođene teške borbe u kojima je i on sam učestvovao, a haman i lakše ranjen. Priča postade još interesantnija pa se oni počeše naizmjenično glasno preispitivati ko je u kojoj borbenoj akciji bio, a brzo se pokaza da su svi oni sa jedne ili druge strane bili u akciji kada je Armija RBiH zarobila tenk, a oni ga kontranapadom vratili nazad.
Na sekundu ih prekinem, malo iz straha da ne odu predaleko, ali više iz razloga da predložim Nenadu da ukoliko ima vremena druženje nastavimo na Kalimegdanu i bude nam svima od koristi tako što će nam pokazati najbliži put i parking za naš kombi. On se obradova prijedlogu i krenusmo zajedno.
Kada izađosmo na Kalimegdan, moji saigrači predložiše da nešto kažem o historijatu ove tvrđave, sa posebnim akcentom na sve vojske koje su je opsjedale i osvajale. Usput se osvrnem i na historijat Beograda, pogotovo na period kada je ovaj grad bio multietičan jer putopisac Evlija Čelebija spominje da je u vremenu kada je on zijaretio ovaj grad u njemu bilo 273 džamije i mesdžida. Iskoristii smo priliku da posjetimo i proučimo Fatihu na tek obnovljenom Damad Ali-pašinom turbetu koje se nalazi unutar same tvrđave. Drago nam je da je tu, jer ta činjenica uliva nadu.
‘Brijeg za razmišljanje’
Naš novi prijatelj Nenad, poslije održane besjede, priđe mi i čestita te istaknu da je čuo dosta novih detalja koje nije znao o Kalimegdanu i historijatu grada Beograda. Iskoristih priliku dok zajedno stojimo na citadeli i gledamo ušće Save u Dunav da ga pitam zašto se on i svi naši ostali sugrađani Srbi iz Svića i Zenice ne vraćaju na prijeratna ognjišta? Šta, jednostavno, čekaju?
Kažem mu:”Nenade, svi dobro znate da ste vi Srbi naše komšije Zeničani tj. Bosanci ovdje u Beogradu i Srbiji stranci. Gleda me, potvrđuje i klima glavom, pokušava da se od mene izbori za riječ, pa progovara: „Znaš profesore, mislim da je ekonomska situacija krucijalni razlog koji sprječava narod da se vrati kući u Bosnu i Zenicu, a čuli smo da je i Željezara značajno smanjila broj radnika“.
Nastavljam, živjet ćete kako i mi živimo, djelit’ ćemo sudbinu kao vjekovima prije, a na kraju pomalo uvredljivo ga pitam: „Pa pobogu si brate, kome ste ostavili vaše crkve, kapele i grobove? U njima su vaši najmiliji. Zar mi muslimani treba da vam ih čuvamo? Oni vas, Nenade, zaista obavezuju da se vratite“. Šuti,… kaže, sve si u pravu, al’ šta ćeš. Valjda će biti bolje, valjda ćemo se jednoga dana vratiti. Iskreno se nadamo.
Nekada se Kalemegdanska tvrđava, za vrijeme uprave Osmanlija, zbog svoje impozantne pozicije nazivala Fićir – bajir, odnosno „brijeg za razmišljanje“. Možda to i jeste razlog zašto sa Nenadom otvorih svoje i potaknuh njegovo razmišljanje o povratku, naprosto sam morao otvoriti dijalog jer znam da svi koji su otišli, bez obzira na religiju, pate, pa to je normalno. Bosna jeste jako stroga majka, ali se besprijekorno do posljednjeg daha voli.
Na kraju, okupismo se svi zajedno pored spomenika „Pobednika“, slavnog kipara Ivana Meštrovića, kako bi se slikali za uspomenu.
Na pomalo emotivnom rastanku, jer smo se već poslije nekoliko sati bez ustezanja i pregršt iskrenih razgovora navikli na Nenada, iskoristismo priliku da se pozdravimo i našeg novog prijatelja pozovemo u našu i njegovu Zenicu da bude naš gost. Tako zadovoljni krenusmo kući u zagrljaj našoj dragoj Bosni.
Onaj ko poznaje historijat Srednjovjekovne Bosne, zna da su na našim prostorima oduvijek nesmetano živjele i slobodno djelovale tri crkve. Nema sukoba i svađe između pripadnika Crkve Bosanske, katoličke i pravoslavne. Vjera se slobodno ispovjedala po vlastitoj želji a tako se nastavilo živjeti i kada je Islam došao na naše prostore.
Na samom kraju bi istakao citat našeg prvog predsjednika Alije Izetbegovića, koji je prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju u New Yorku 1997. godine rekao: “A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu, za mnoge od nas Bosna je ideja, to je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno”.
Dakle, bujrum svima.
