Sindikat, i vlast i poslodavci, uglavnom,
doživljavaju kao smetnju

Povodom 1. maja, Praznika rada, o aktuelnoj situaciji u metalskoj industriji, s posebnim fokusom na stanje u Novoj Željezari Zenica, razgovarali smo sa Kenanom Mujkanovićem, predsjednikom Sindikata metalaca ZDK. U vrijeme kada se odlučuje o opstanku fabrike i sudbini radnih mjesta hiljade radnika, Sindikat, još jednom, upozorava da stečaj i otpuštanje radnika nisu opcija.
NR: U kakvom ozračju radnici iz metalskog sektora dočekuju ovogodišnji Praznik rada? Da li Praznik rada treba vratiti svojim korijenima – ne kao dan odmora, već kao podsjetnik na borbu za radnička prava i ljudsko dostojanstvo?
MUJKANOVIĆ: Prvi maj kod nas već dugo nije Praznik rada na način kako se on obilježava u razvijenim evropskim zemljama, tamo gdje je visoka radnička i sindikalna svijest, izražena solidarnost, gdje sindikati imaju mogućnost sadržajnije djelovati jer postoje kvalitetni zakoni i sistem koji osigurava poštivanje tih zakona. Države su im normalno uređene, nemaju 150 ministarstava, šest nivoa vlasti, 13 ustava, institucije im nisu ubijene korupcijom, političari nisu nedodirljivi i bez ikakve odgovornosti. Mi, uglavnom, imamo osjećaj da se obraćamo zidu. Bukvalno moramo ispravljati sve greške i nedostatke sistema istovremeno sa našom sindikalnom borbom, kako bi napravili bilo kakav, i najmanji, iskorak. Što se tiče Prvog maja, kod nas je on odavno jedan obični neradni dan koji se iskoristi za roštilj ili druženje u prirodi, ko ima mogućnosti. A zbog ove skupoće i to je sve skromnije. Naravno, mnogo će radnika raditi za ovaj praznik, tamo gdje se rad ne smije prekidati. Ako ništa drugo, zahvaljujući našem kolektivnom ugovoru, imaće crvenu dnevnicu. Nije pitanje treba li Prvi maj vratiti njegovim korijenima, pitanje je kako to uraditi. Mi pokušavamo, na sve moguće načine, animirati ljude, očuvati bar klicu pravog sindikalizma. Ali ništa je to bez istinske podrške radnika. Puno se, previše, očekuje od sindikata, a očekivanja su hiljadu puta veća od podrške sindikatu. Zato imamo stanje kakvo imamo.
NR: Iako imamo Zakon o radu i kolektivne ugovore, radnici se i dalje suočavaju sa mnogim izazovima i problemima. Koji su to najčešće?
MUJKANOVIĆ: Zaista ne vidim svrhu svaki put ponavljati rečenicu kako je položaj radnika težak. Naš zadatak nije da konstatujemo stanje nego da ga mijenjamo. Više sam puta isticao da ključni uzrok svih problema vidim u tzv. reformama tržišta rada koje su godinama vođene na štetu radnika. Sjetimo se Reformske agende u kojoj je kao “prednost” ove zemlje istaknuta jeftina radna snaga. Niko nije imao pravo u ime radnika odlučiti da su oni jeftini i da im to bude sudbina, ali su to uradili. Takva politika je mogla privući samo investitore ili poslodavce kojima nije važan ni radnik ni razvoj, nego isključivo profit zasnovan na niskim platama i eksploataciji. Iz takvog pristupa proizašao je i nakaradni Zakon o radu koji je strašno oslabio položaj radnika i sindikata, devastirao kolektivne ugovore, doveo do toga da ugovori na određeno vrijeme postanu pravilo. Posljedice toga su nesigurnost, loši uslovi rada i niske plate u realnom sektoru, uz neke pozitivne izuzetke. Sindikat i vlast i poslodavci uglavnom doživljavaju kao smetnju, nešto što “remeti tržište”. Ali mi se s tim nikada nismo mirili, niti ćemo. Za nas predaja nije opcija, bez obzira koliko je teško i koliko se čini uzaludno.

Sindikalna borba
NR: Kakav je ekonomsko-socijalni položaj radnika u metalskoj industriji? Da li su plate radnika u metalskom sektoru dovoljne za dostojanstven život? Da li niske plate, uz svakodnevna poskupljenja, prisiljavaju radnike da rade više poslova, kako bi preživjeli i prehranili svoje porodice? Da li mladi vide perspektivu u ovom sektoru?
MUJKANOVIĆ: Metalski radnici u Federaciji, njih oko 28 hiljada, imaju Granski kolektivni ugovor, za njega smo se borili skoro dvije godine. Ta prava uživaju i oni koji nisu članovi sindikata ili nemaju sindikat. Najniža satnica je sa 4,4 KM neto povećana na 6,15 KM neto, za 39,9%. Ova se satnica uglavnom množi sa koeficijentima, koji se kreću u rasponu od 1 do 2 ili 3, a negdje čak i više. Ovim su kolektivnim ugovorom regulisana i ostala materijalna prava, dodaci na plate, topli obrok, prevoz regres, pomoći, jubileji, otpremnine za penziju i dr. Prosjek plate naših radnika, gdje postoji tzv. fabrički kolektivni ugovor, je oko federalnog prosjeka i veći. Tamo gdje nema fabričkog kolektivnog ugovora, plate su niže. Najbolje uslove trenutno ima par fabrika namjenske industrije, Ginex Goražde je na prvom mjestu i to zaista treba istaći i pohvaliti. Plate se povećavaju i u ostalim kompanijama, posebno gdje imamo kućne kolektivne ugovore, to je činjenica, ali rastu i cijene. Ni dvoje ako radi iz jedne porodice, teško da mogu pokriti troškove potrošačke korpe. Zato mnogi radnici rade više poslova, snalaze se na razne načine jer su na to primorani, umjesto da odmaraju od napornog rada. Kolika god da je plata metalskog radnika nedovoljna je, posebno ako pogledamo u kakvim uslovima većina njih rade. Da li može bolje? Poslodavci ili privredna društva u Federaciji Bosne i Hercegovine ostvarila su u 2025. godini ukupne prihode od 79,260 milijardi KM, što je rast od 7,05 posto u odnosu na prethodnu godinu, kada je ukupan prihod iznosio 74,04 milijarde KM. U 2025. godini, 19.094 firme iskazalo je pozitivne finansijske rezultate s ukupnom dobiti od 6.132 milijardi KM, što je za 8,4 posto više nego godinu ranije, kada je 19.102 firme prijavilo dobit od 5,66 milijardi KM. S druge strane, radnik koji sam radi u porodici od četiri člana i prima prosječnu platu u Federaciji, u zadnje je četiri godine, u kontekstu potrošačka korpe koja je odavno iznad 3.400 KM, imao „minus“ od skoro 70 hiljada KM. Ne možemo a da se ne sjetimo i one kuknjave poslodavaca sa početka 2025. godine, da će povećanjem minimalne plate na 1.000 KM sve propasti i da ćemo izgubiti 50 do 100 hiljada radnih mjesta, a oni “zakucali”. Na kraju, ne mogu da ne kažem i to da me srce boli i smuči mi se život i kad vidim ove političke metuzaleme koji dobijaju i plate i penzije u visini deset radničkih plata za vegetiranje u parlamentima, a jedini im je posao da blokiraju ovu državu i odbijaju sve prijedloge koji bi radnicima, na čijoj grbači parazitiraju, bar malo olakšali. Zato se iskreno nadam da će na predstojećim izborima radnici nagraditi svakog po njegovoj zasluzi.

Ostatak pročitajte u printanom izdanju