Zeničko-dobojski kanton predstavlja značajno područje razvoja krša u centralnoj Bosni i Hercegovini, posebno u zonama planina Ozren, Tajan i Zvijezda te šireg prostora između Kaknja, Vareša, Olova i Breze. Litološki sastav, dominantno izgrađen od karbonatnih stijena, omogućio je razvoj raznovrsnih speleoloških objekata – pećina, jama i ponora – koji imaju izuzetnu ekološku i naučnu vrijednost. Samo na prostoru Tajana, do sada je registrovano više od 100 speleoloških objekata.
Iako ovaj prostor nije u potpunosti speleološki istražen, poznati objekti, poput Mokre Megare kod Maglaja, kao i niz jama (npr. Ponor kod Očevije, Duboki ponor, jama Kamenica), ukazuju na značajan potencijal za biospeleološka, hidrogeološka i paleontološka istraživanja.
Biodiverzitet: endemske i reliktne vrste
Podzemni ekosistemi Zeničko-dobojskog kantona karakterišu stabilni mikroklimatski uslovi – konstantna temperatura, visoka vlažnost i potpuni mrak – što je omogućilo razvoj visoko specijaliziranih organizama.
Speleološki objekti Zeničko-dobojskog kantona, uključujući pećinu Mokra Megara i brojne jame na planini Zvijezda, predstavljaju značajan, ali još uvijek nedovoljno istražen segment prirodne baštine Bosne i Hercegovine.
U jamama na području planine Zvijezda, uključujući Ponor kod Očevije i Duboki ponor, prisutni su troglobionti, organizmi potpuno prilagođeni podzemnom načinu života. To uključuje predstavnike podzemnih rakova (Amphipoda), pauke i insekte sa izraženim adaptacijama poput redukcije vida i depigmentacije. Poznat primjer troglobionita je čovječija ribica.
Poseban značaj imaju šišmiši, koji koriste pećine i pojedine jame kao skloništa za hibernaciju. Vrste iz roda Rhinolophus (potkovnjaci) i druge šišmišje vrste imaju ključnu ulogu u regulaciji populacija insekata, čime indirektno utiču na stabilnost kopnenih ekosistema.
Tokom naučno-istraživačkog kampa na Ozrenu, otkriveno je da je ova planina najveće domaće stanište jednog od najugroženijih šišmiša, velikog potkovičara (Rhinolophus ferrumequinum). Fascinantno je da nigdje u Bosni i Hercegovini do sada nije zabilježen ovakav obim eholokacijskih signala ove vrste, što jasno pozicionira Ozren u jedno od posljednjih utočišta velikog potkovičara koji je u dijelovima Zapadne Europe već potpuno nestao. Bilo kakvo uništavanje Ozrena ne samo da bi nanijelo neprocjenjivu štetu za očuvanje ovog strogo zaštićenog šišmiša, već bi predstavljalo i ozbiljno kršenje međunarodnih sporazuma i direktiva koje je potpisala i Bosna i Hercegovina, odnosno Bernske i Bonske konvencije, EUROBATS sporazuma te Europske direktiva o staništima. Stoga bi ovo izvanredno otkriće trebalo biti jedan od najznačajnijih argumenta za proglašenje Ozrena u zaštićeno područje prirode.
Zbog izolovanosti staništa, ove populacije često pokazuju visok stepen endemizma i genetičke specifičnosti, što ih čini izuzetno važnim za istraživanja evolucije.
Ostatak pročitajte u časopisu ZE-DOeko 81
