Piše: Primarijus, mr. sc. Čustović dr. Amir, neuropsihijatar
Direktor JZU Zavod za bolesti ovisnosti
Da li je došao trenutak da se počinje otvoreno govoriti o mentalnom zdravlju kao vodilji u vremenu u kojem se društvo kreće zamagljenog vida. Naša zajednica kao još uvijek tradicionalno društvo u sistemu vrijednosnih odrednica prihvata fizičku bolest (uz notu slabosti), ali mentalnu bolest doživljava kao sramotu pojedinca i porodice, te su mentalne bolesti i mentalne teškoće do skora bile jedan od najvećih tabua. Osobe sa teškoćama u mentalnom zdravlju su na neki način obilježene, oko njih se stvara mističan okvir kao da to nisu bolesti ili prolazne smetnje već neke dogmatizirane predrasude kojima se ne daje dovoljno prostora za njihovo shvatanje i prihvatanje, a time i liječenje kao za svaku drugu organsku bolest.
Društvo nejednakih šansi
Briga o mentalnom zdravlju postaje imperativ vremena u kome živimo, vremenu post-postmodernizma kojeg neki sa pravom nazivaju vremenom hajke, vremenom u kome se na najbrutalniji način promoviraju i ostvaruju bezosjećajni ekonomski, politički, izvrnuti sistemi vrednovanja, koji vode raslojavanju po svim, nazovi, identitetima koji nas čine ranjivim. Postajemo obilježeni, stigmatizirani kao siromašni, bogati, vjernici, nevjernici, pripadnici ili osuđenici što pripadamo nekom nacionalnom korpusu, pripadnici ili osuđenici što pripadamo nekoj političkoj opciji, navijačima nekog kluba, nekoj državi, entitetu, čak i lokalnoj zajednici. Sve se više udaljavamo od društva istih šansi, društva jednakosti, društva pravednosti, vremenom velikog trpljenja većine, kao ne znamo od koga. Da li smo svi oboljeli od Štokholmskog sindroma? Svi svjedočimo o društvu nejednakih šansi, ali se percepcija uzroka, tako vidljiva, ne prihvata, odbija se od nas, postajemo zatočenici korupcije, nepotizma, siromaštva, postajemo objekti sa kojima se manipuliše, a subjekti emocionalne patnje i duševne boli, kao predvorje teških mentalnih otklona. Postajemo anksiozni, depresivni, samoterapijom idemo u ovisnost…
“To me se ne tiče”
Ako prihvatamo definiciju WHO mentanog zdravlja da „Mentalno zdravlje može se smatrati stanjem dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoj potencijal, može se suočavati s uobičajenim životnim stresom, biti ostvaren i funkcionalan, može raditi produktivno i ostvarivati rezultate, te pridonijeti svojoj zajednici”, prepoznajemo da se izrazi mentalnog zdravlja kroz ponašajne obrasce reflektiraju u prostor našeg postojanja, a da taj prostor koga činimo mi kao zajednica otklanja ili postavlja barijere za našu slobodu duha, moralnu vrijednost, etičnu vrlinu. Nažalost, mi smo zarobljenici virtuelnog prostora u kome smo kao sudionici svih relacija i međuodnosa popustili i izgubili orijentir zdravog mentalnog sudjelovanja.
Gdje su čuvari mentalnog zdravlja, kome i sam pripadam? Da li se profesija povukla u zaklon, naše obrazovanje, sistem upravljanja društvom, medicinska profesija, profesija psihologa, antropologa, sociologa?
Jesu li svi ušli u komfor “to me se ne tiče”, a uz to postajemo ponizni, ne vidimo kako nam izmiče naša budućnost i bivamo podrška onima koji nas tjeraju u strah, besperspektivnost, muku svakodnevnice, koja namiče veo depresije na naše lice, razmišljamo apatčno, ne vidimo da može biti bolje.
Ovo je suština Štokholmskog sindroma kojeg nismo svjesni. Postajemo mentalno načeti ili u kolektivnoj depresiji. Pandemija koronavirusa, kao mora čitavog svijeta, ipak je ogolila mnoge istine, mnoga stanja nefunkcionalnog, nepodobnog i otvorila vrata da reagujemo da se mentalno oslobodimo i vraćamo samopouzdanje i sigurnost u sebe.
Naše mentalno zdravlje je ugroženo, uložimo napor za prevenciju, liječenje nije opcija.
