“Slijepi borci Zeničko-dobojskog kantona, istinski heroji i uzori” naziv je projekta kojeg je pokrenuo Savez slijepih boraca Zeničko-dobojskog kantona, a finansijski podržalo Ministarstvo za boračka pitanja ZDK na čijem čelu je ministar Fahrudin Čolaković. Riječ je o serijalu tekstova koje ćemo objaviti u Našoj riječi, predstavljajući naše aktivnosti, planove i ciljeve koje želimo postići, ali u prvom redu želimo široj javnosti predstaviti naše članove i pojedince koji podržavaju i pomažu rad Saveza, njihove priče koje će, nadamo se, biti inspirirajuće i poticajne, ne samo za osobe sa invaliditetima nego i ostalima koji prolaze kroz teška životna razdoblja, nastoje dobiti svoje životne bitke ili im je jednostavno potrebna pomoć.
“Mudri ljudi su rekli: “Možda vid nije sve, ali šta je sve bez vida”. Možda nam to govori dosta o temi o kojoj razgovaramo. To treba da bude i motivacija ljudima da vode računa o svom vidu, a i nama ljekarima motivacija da se brinemo o pacijentima i njihovom vidu. Moj odnos prema slijepim borcima Zeničko-dobojskog kantona je iskren i otvoren. S njima sam provela najteže trenutke. Dobro pamtim svako lice, svaku reakciju bilo da su bili pacijenti koje sam ja primila ili moje kolege. U tom trenutku, imali su našu podršku, nastojali smo za svakog od njih, za kojeg je postojala ikakva šansa i nada za izlječenje, da pomognemo koliko možemo i uputimo ga negdje vani na liječenje. Ti ljudi su, u najtežim trenucima, bili tako jako motivisani, puni snage, energije i volje za životom…Oni su često bodrili nas…”, ovako je započeo razgovor sa prim. mr.sci. dr. Azrom Drino Čaušević, specijalistom oftalmologije, federalnim sudskim vještakom, koja je za vrijeme rata bila načelnica Službe za očne bolesti u zeničkoj Bolnici.
Oko je Božiji dar
Kao i svaka druga priča o ljudima, i ovu treba krenuti pričati ispočetka da bi sagovornika bolje upoznali.
Želimo da slijepi borci svoje priče podijele sa drugima, da se predstave javnosti i pokažu koliko snage je trebalo da se prođe put kojim je svako od njih prošao, od uključivanja u redove Armije Bosne i Hercegovine, ratnog perioda, ranjavanja, oporavka i uključivanja/inkluzije u «normalan» život nakon svih problema sa kojima su se susretali. Želimo, također, da govorimo i o poteškoćama i problemima sa kojima se susreću danas, kako žive i čime se bave, te koliko im znači podrška društvene zajednice…
“Porijeklo po ocu mi je iz Gornjeg Vakufa, a po majci Jeleč, malo mjesto kod Foče. U mojim korijenima ima i hercegovačke krvi, na što sam također jako ponosna. Odrasla sam u Bugojnu, malom bosanskom gradiću, tu sam završila osnovnu školu i gimnaziju. Studij medicine završila sam u Sarajevu. Pošto sam došla sa dobrim predznanjem i radnim navikama, uz svadnevni rad svoj studij sam okončala za 5 godina i dva mjeseca. Bila sam student generaciije, s prosjekom 9,4. Po završetku studija vratila sam se u Bugojno i tu radila godinu dana, bila je to velika želja mog rahmetli oca. Danas mi je drago da sam mu tu želju ispunila. Nakon godinu dana dolazim u Zenicu u Zavod za medicinu rada, a potom u Regionalnu bolnicu Zenica, tako se tada zvala. Odluku o specijalizaciji nije bilo teško donijeti. Još dok sam studirala, oko je bilo u fokusu moje pažnje. Oko je specifičan organ, kasnije sam shvatila, Božiji dar s posebnim osobinama. Po završetku specijalizacije išla sam na edukacije u jugoslovenske centre Ljubljanu, Zagreb i Beograd, a potom je uslijedila i posjeta Moskvi. Taj period je rezultirao cjelovitim znanjem iz oblasti oftalmologije. U okviru međunarodne razmjene stručnjaka, kao kompletna porodica odlazimo u Libiju. Tu smo ostali dvije godine, u tom period osim stručnog usavršavanja učila sam arapski i englesi jezik, što mi je dosta pomoglo u kasnijoj komunikaciji sa kolegama, na brojnim kongresima kojima sam prisustvovala.
U Zenicu se vraćamo 1986. godine, djeca polaze u školu i život se vraća u svoj normalan tok. Nastavljam sa svojim edukacijama i dobijam mjesto šefice Kabineta za razroku i slabovidnu djecu. I onda počinje rat. Tog perioda se sjećam s bolom. Na Odjelu za očne bolesti je do početka rata radilo deset kolega, a onda svako iz svojih razloga, odlazi pet naših kolega. Sve vrijeme rata provela sam u Bolnici s mojim kolegama. Ne smatram da sam uradila ništa posebno. Ostala sam uz svoje ljude, svoj narod, civile i vojnike. Svima smo nastojali pomoći na visokoprofesionalnom nivou, kako nalažu moral i etika. Na taj period u svom radnom vijeku sam ponosna. Nas troje, dr. Mersa Konjičanin, dr. Bruno Abramušić i ja, imali smo tada jako puno posla. Bilo je naporno, ali to je bio naš izbor. Da, ne daj Bože, opet zatreba, ja bih isto uradila. Ovo je moja zemlja, moji djedovi, moji roditelji su živjeli ovdje. Tu su moja djeca, moja rodbina, moji prijatelji… Za mene, moja država nema alternativu.
Na početku rata postavljena sam za šeficu Službe za očne bolesti u zeničkoj bolnici. Bio je to period u kojem se suočavamo s različitim iskušenjima. Hvala Bogu, uspijevamo da se u tom teškom periodu organizujemo i budemo od pomoći onima kojima je to bilo potrebno. Imali smo znanje i profesionalnu etiku, ono što nismo znali morali smo učiti i truditi se da našim pacijentima pružimo najbolje u tim uslovima. Radili smo s pacijentima i uspostavljali zdravstveni sistem. Svega je nedostajalo, ali snalazili smo se.
Prvi ranjenici koje sam primila u toku rata bila je grupa dječaka iz Zavidovića. Imali su teške povrede, ruke, oči… Dali smo sve od sebe da im pomognemo, dvojicu smo uspjeli evakuisati u Italiju na liječenje. Danas su to odrasli ljudi, neke od njih i sretnem. Svi ti susreti s ranjenicima su upečatljivi, impresivni i potresni”, priča nam sa sjetom i blagim osmijehom na licu prim.mr.sci.dr. Drino Čaušević.
“Doktorice, ja Vas vidim”
Teško je četiri godine “spakovati” u nekoliko rečenica. Još je teže kad su četiri godine rata. Svaki dan je nova borba, novo preživljavanje i novi teški ranjenici.
“Ono što moram reći jeste da, iako je strah normalan ljudski osjećaj, nisam se bojala. Dežurala sam svaki treći dan. Ali ja sam i mimo dežura išla da obiđem pacijente. Zanimalo me kako su. Bili su to mladi momci, stasiti, puni energije, puni morala, puni nade u bolje sutra. Često su oni bodrili nas, ljekare, davali nam snagu da nastavimo dalje. Posebno su u mom sjećanju Amir Ismić, Ramo Muratović, Adnan… I drugi borci koji su bili na mom odjelu. Bilo je teško saopštiti pacijentu da više nikada neće ugledati svjetlo dana, svoje najmilije, ali isto tako bili smo ponosni na njih i njihovu borbu za svoju državu i svoj narod. Zato društvo, država i vlast treba da imaju razumijevanja za sve slijepe borce i ono što je njima posebno bitno, obezbijede zaposlenje njihovoj djeci kako ne bi odlazili i napuštali zemlju za koju su se borili.
Ponosna sam na sve njih što su pronašli snage, vjere i nade u bolje sutra, nastavili život, osnovali porodice.
Ispričat ću Vam detalj koji mi je ostao urezan u sjećanje. Dovoze Amira Ismića, teško ranjen, visoka amputacija ruke, dr. Zamboni rješava ruku, jedno oko stradalo a drugo puno fragmenata granate, teška situacija, trebamo u salu. U meni je zebnja, strepnja kako će sve proći, a Amir mi s osmijehom kaže:” Doktorice, sve je u Allahovim rukama.” Time je i mene ohrabrio, dobila sam snagu. Ko nije proživio i doživio ovakve stvari ne može ni zamisliti ni razumjeti. Također, najljepši momenti su bili kada skidam nekom ranjeniku zavoj i on kaže: ”Doktorice, ja Vas vidim”. Lijepo se osjećam i danas kad ih sretnem, poznaju me po glasu. Često odlazim na tribine, književne večeri, druženja, gdje ih viđam. Popričamo, prisjetimo se i lijepih, ali i onih teških momenata. Sretna sam kad vidim da imaju izgrađene živote, porodice, djecu.
Ponosna sam na Amira Ismića, koji je iz jedne teške situacije izašao kao heroj, ne samo Zlatni ljiljan nego i heroj u miru. Postao je doktor nauka, profesor, radi mnogo na tome da se ratni vojni invalidi okupljaju, druže i što kvalitetnije provode svoje vrijeme. Sretna sam da su se okupili i kroz Savez slijepih boraca ZDK ostvaruju svoja prava, ali i druženja, putovanja… Svakome od njih želim sve najbolje u životu.
Zahvalna sam dragom Bogu što mi je dao znanje, snagu i energiju da pomognem ljudima”, kazala nam je prim.mr.sci.dr. Azra Drino Čaušević.
PROJEKAT PODRŽAVA MINISTARSTVO ZA BORAČKA PITANJA ZDK
