„U Bakotiću kod Maglaja sam od februara do decembra, na svojoj očevini. Prezimim u Doboju, a onda ponovno povratak u selo gdje sam proveo veći dio života“, ovako svoju priču započinje povratnik Milenko Petrović (52) i nastavlja: „Ova kuća je dio mene, ovdje sam rođen, danas na očevini ostvarujem prihode za život. Rastao sam uz roditelje koji su se bavili poljoprivredom i sasvim je bilo razumljivo da se i sam počnem baviti uzgojem povrća. Nisam nigdje stalno zaposlen, radim honorarno kao saradnik u nekim firmama, ali veći dio prihoda za život ostvarujem baveći se poljoprivredom“. Sa terase Milenkove kuće puca pogled na rijeku Bosnu, na zemlju koju obrađuje vlastitim rukama skoro 20 godina. „Ja se osjećam lijepo kada ujutru ustanem, vidim rijeku koja protiče ispod same kuće. Nije samo poljoprivreda ono što me drži ovdje, to je prije svega onaj osjećaj kada si svoj na svome, to je to“, priznaje nam iskreno.
Oporavak nakon poplave
Osim bašte, Milenko ima tri plastenika ukupne površine 450 kvadrata, a na otvorenom obrađuje 3.000 kvadrata, gdje uglavnom gaji kupus, papriku i patlidžan.
„Od 2003. godine bavim se poljoprivredom. U plastenicima uzgajam dijelom rasadni materijal, ali i paradajz, papriku, krastavac, a kupus na otvorenom. Proizvodim otprilike 15.000 presadnica, a u plastenicima i na otvorenom sadim 7.000 sadnica. U zavisnosti od sezone, proizvedem od 10 do 15 tona poljoprivrednih proizvoda, za svoje i potrebe prijatelja, a nešto se i proda. Krajnja je namjera da imamo svoju hranu u dovoljnim količinama, zdravu i jeftinu za nas. Dugo godina gajio sam i lubenicu, ali odustao sam jer nisam mogao konkurisati cijene uvozne. Držim se proizvodnje pet-šest kultura, koje su tražene, a tempiram njihovo vrijeme berbe za početak septembra kada krene i priprema zimnice“. I sam je imao velike štete nakon katastrofalne poplave u maju 2014. godine. Procjenjene su na blizu 30.000 KM. Kada se voda povukla suočio se sa porušenim plastenicima i devastiranim zemljištem. Bio je, priča nam, spreman odustati od svega, ali onda su mu prijatelji priskočili u pomoć da obnovi objekte, a zahvaljujući lokalnoj vlasti od donatora je dobio i veći plastenik. I nastavio tamo gdje je stao prije katastrofe.
Vrijednost života na selu
I Milenkova porodica, supruga Gordana i sinovi Veljko i Viktor vole doći u Bakotić. „Stariji Veljko je ovdje, praktično, odrastao. Supruga je dobila posao u dobojskoj bolnici, tamo smo kupili stan. Djeca rastu, stariji studira medicinu u Banja Luci, mlađi je osnovac. Život nam je na relaciji selo-grad, a djeca ko djeca, imaju svoje potrebe i navike, ovdje se druže sa prirodom, a u gradu imaju svoje aktivnosti. Ali, kada izgrade svijest, tek će onda da shvate vrijednosti života na selu. U ovome sam pronašao sebe, ovo je veliko zadovoljstvo uz neku minimalnu ekonomsku računicu. Kada se umorim, najbolje se odmaram uz Bosnu i pecanje“, kazao nam je na kraju razgovora Milenko Petrović.