Članica glumačkog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica (BNP), Sabina Kulenović, na početku razgovora za „Našu riječ“ kaže da se u glumu zaljubila u ranom djetinjstvu kad je postala članica Dječije, omladinske i lutkarske scene (DOLS). Profesionalni angažman u BNP-u dobila je 1.1.1991. godine pod rukovodstvom Radovana Marušića i umjetničkog direktora Žarka Mijatovića.
– Kad sam imala desetak godina, tadašnje Narodno pozorište Zenica bilo je omiljeno u gradu, među stanovništvom. Logično je bilo da odem na audiciju, položila sam i postala dio „svijeta u svijetu“. Na DOLS-u sam stvorila dosta prijateljstava koje i dan danas održavam. Lijepo je odrastati u kreativnoj sredini, prepoznavati načine razmišljanja drugih. DOLS scena je udarila dobar pečat na moj kompletan život -kaže Kulenović koja je diplomirala na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru, na odsjeku Dramska umjetnost – gluma.
Omiljene uloge
NR: Koliko Vam je vrijeme provedeno na DOLS-u pomoglo u kasnijoj karijeri?
KULENOVIĆ: Susrela sam se s ljudima koji su jako veseli, empatični, skloni međusobnom poigravanju i načinu razmišljanja. A uz sve to sam osjećala veliko prijateljstvo u jako lijepom i sigurnom okruženju. Sve te raznolikosti koje su mi bile pružene na uvid su doprinijele da postanem tolerantnija, razumnija osoba. Istovremeno sam morala prepoznati i osnovne osobine ljudskog ponašanja potrebne za opstanak civilizacije. Dakle, poštenje, ljubav, postojanost, odnos prema radu. Kad pošteno radiš, čist si pred sobom, pred Bogom i pred ljudima. Imali smo veliku želju da se ponovno sretnemo za 70. rođendan DOLS-a, ali nažalost zbog pandemije to neće biti moguće ostvariti.
NR: Brojne uloge su iza Vas, možete li izdvojiti neke koje su Vam ostale posebno u sjećanju?
KULENOVIĆ: Vrlo sam trapava kad je u pitanju evidencija uloga, sigurno ih je bilo stotinjak. Naravno da postoje uloge koje su vam u tom trenutku neki pečat, recimo moja prva predstava je bila „Ne očajavajte nikad“ Branislava Nušića u režiji Zorana Ristovića. Poslije toga ide „Omer i Merima“ u režiji Sulejmana Kupusovića, gdje sam imala ulogu Merime s rahmetli Elvedinom Avdićem. Moram spomenuti i predstavu „Bubamara“ u režiji Predraga Štrbca, prelijepa priča, odraz društava u tranziciji. Kroz posao sam upoznala mnoge dobre ljude, ali Štrbac je njemački disciplinovan s balkanskim merhametlukom, dobra kombinacija.
Timski rad
NR: Kako nastaje predstava?
KULENOVIĆ: To je timski rad s ljudima koji imaju iste frekvencije razmišljanja i energiju zajednički usmjeravaju ka istom pravcu. Prvo budu čitače probe na kojima se svi okupe. Odmah u startu se zna podjela uloga. Nakon tog se polako silazi na scenu gdje se sklapa mizanscen (raspoređivanje glumaca na pozornici, op.a.) i potom se sve više uigrava s elementima koje predstava nosi. Kad se prvi put susretnemo s tekstom mi smo poput malih beba koje se susreću sa životom, polako rastu. Slika koju ja uvijek imam u glavi je poput izgradnje kuće, od temelja preko zidova, krova. Dok dođemo do interijera tu je puno raznog sitnog veza. Kad radite predstavu, stalno ste s njom, ne samo na poslu, nego u hodu, kretnji, razmišljanju. U svemu ste s tom osobom da biste je mogli upoznati.
OSTATAK TEKSTA PROČITAJTE U PRINTANOM IZDANJU
