U rano nedjeljno jutro, 14. februara 1971. godine, dogodila se teška željeznička nesreća u Vrandučkom tunelu kad se zapalila lokomotiva lokalnog voza 820 s deset vagona. U toj nesreći život su izgubila 33 putnika.
Reakcija vatrogasaca
Hajrudin Škiljo, tad je imao 23 godine i bio je član Profesionalne vatrogasne brigade u Zenici. Nakon što su u stanici dobili dojavu da se zapalila lokomotiva s tri i pol tone goriva na 300 metara od izlaza iz tunela, smjena u kojoj se nalazilo pet vatrogasaca krenula je na mjesto nesreće.
– Dobili smo potvrdu od otpravnika vozova iz željezničke stanice.Tim vozom su obično putovali radnici Željezare i drugih zeničkih firmi iz Zavidovića i drugih okolnih mjesta. Pokušali smo u tunel ući iz pravca Zenice ali smo se odmah morali vratiti natrag jer je plamen bio izuzetno snažan. Zaobišli smo tunel i došli s druge strane. Vjetar je duvao iz Zenice tako da je sav dim išao u pravcu Nemile, prema nama. Imali smo dva dreger aparata ali smo tek tad vidjeli da je jedan bio pokvaren i nije se mogao koristiti -kaže Škiljo te dodaje da je ispravni aparat stavio na leđa, masku na lice te ušao u tunel s nadom da će uspjeti spasiti što više ljudi.
Ogromne količine dima
NR: Kakvi su bili uvjeti u tunelu?
ŠKILJO: Temperatura je bila podnošljiva, vatra je bila daleko ispred mene, ali tunel je bio ispunjen ogromnim količinama dima. Ništa nisam vidio, čuo sam glasove, ljudi su zvali upomoć ali nikoga nisam vidio. Pažljivo sam hodao po šinama dok ne bih nagazio nekoga i potom bih ga podigao i krenuli bi nazad, prema izlazu. Bilo je trenutaka da sam nosio i po dvojicu. Ne sjećam se koliko puta sam se vraćao u tunel po ljude, ali izveo sam ih ukupno trideset troje koji su preživjeli. Dovoljno je bilo da držite osobu i ona bi išla s vama, čim bi ga ispustili iz ruku pao bi na zemlju.
NR: Kako ste se snalazili u tom mraku i dimu? Jeste li imali lampe sa sobom?
ŠKILJO: Nikakve lampe nisam imao. Mogao sam samo hodati uz šinu i pokušavao sam opipati nekoga da mu pomognem. Ljudi su bili u panici, željeli su preživjeti. Neki od njih su čak u strahu pokušavali da meni skinu masku s lica tako da sam se i ja nagutao dosta dima. Nije bilo moguće niti pokušati gasiti lokomotivu, cilj nam je bio samo spasiti što više ljudi. Nismo znali koliko ih je u vozu, kasnije se ispostavilo da je njih 33 stradalo. Sreća u nesreći je to što je bila nedjelja pa u vozu nije bilo puno putnika, kao što je bilo uobičajeno radnim danima.
Ostatak teksta pročitajte u printanom izdanju
