Udruženje „Baton“ iz Zenice povodom obilježavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici, organizovalo je protekle nedjelje u zeničkom Domu armije tribinu „Moja bolna sjećanja na genocid u Srebrenici“, koja je bila izuzetno posjećena. Moderator tribine bio je predsjednik Udruženja prof.dr. Amir Ismić. Gošća je bila Kristine Šmic (Christine Schmitz), medicinska sestra iz Berlina koja je sa međunarodnom organizacijom Ljekari bez granica pomagala bolesnim i ranjenicima u srebreničkoj bolnici. Učestvovala je u deset misija sa Ljekarima bez granica, pružajući pomoć i medicinske usluge pacijentima u ratom zahvaćenim područjima. Bila je svjedokom genocida u Srebrenici, zaštićenoj zoni UN-a, o čemu je u svojstvu svjedoka govorila u Hagu na suđenju Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike srpske, koji je osuđen pravosnažno pred sudom u Hagu na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida.
Iz Čečenije u Srebrenicu
-Završila sam svoju misiju u Čečeniji i dobili smo novi zadatak, Srebrenica. Trebali smo smijeniti kolege iz međunarodnog tima koji je bio jako iscrpljen. Stigli smo u Beograd 6. juna 1995. godine i tu smo kolega dr. Danijel iz Australije i ja čekali prevoz do Srebrenice. Mislila sam da sam spremna za Srebrenicu, nakon Čečenije, ali nisam bila pripremljena za genocid. Nisam znala da će Srebrenica ostaviti trajni trag u mom životu, kazala je Šmic na početku svog izlaganja.
Šmic: Nadam se da su kazne izrečene zločincima u Den Hagu, barem mala satisfakcija svima koji su izgubili svoje najmilije.
Kada su stigli u Srebrenicu dočekao ih je tim domaćih ljekara, ali je za navikavanje i upoznavanje bilo jako malo vremena jer je 6. jula počelo žestoko granatiranje Srebrenice.
Svoj život su prilagodili uslovima te su spavali u bunkeru ispod bolnice. Nisu se kretali van bolnice a briga o ranjenima bila je osnovni i jedini cilj. Do 11. jula obruč se stezao oko ovog malog bosanskog gradića, a u tim danim je Kristine više puta tražila pomoć i pojačanje od UN-a jer su uslovi za rad bili nemogući. Odgovor je bio NE. Pomoć nije stigla, kao ni obećano bombardovanje.
UN-ova baza u Potočarima
„Tog 11. jula, ujutro bilo je relativno mirno“, kaže Kristine „htjela sam ostati u bolnici i biti neovisna od UN-a, ali u popodnevnim satima je enklava bila potpuno prazna. Danijel, ja i naše bosanske kolege uputili smo se u Potočare. Zaključala sam bunker jer sam bila sigurna da ću se vratiti. Između 15 i 20 hiljada ljudi se okupilo da idu kroz šumu do slobodne teritorije jer su vidjeli da se stvari ne odvijaju u dobrom smjeru.
Kad smo stigli u bazu UN-a u Potočare, dali su nam jedan mračni hodnik da tu improvizujemo bolnicu. Sutradan, 12. jula, skoro da se nisu čuli pucnji a oko baze UN-a je bila Vojska Republike srpske. Oko pet hiljada ljudi je bilo u bazi UN-a misleći da su tu našli spas i zaštitu. Oko baze je bilo oko 15 hiljada ljudi. Tog dana je stigao veliki broj autobusa, počeli su deportovati žene i djecu a muške osobe su odvajali od porodica. Egzodus je bio vidljiv. Vidjela sam da su muškarci u većoj opasnosti od žena, ali nisam pretpostaviti da će ovdje biti napravljen genocid. Da sam tada shvatila koja će dimenzija ovog zločina biti, ne bih bila u stanju više ništa da radim. Počelo se pričati da Ratko Mladić hoće prvo naše pacijente da evakuiše. Javila sam se našem timu u Beograd a potom s jednim oficirom „plavih kaciga“ otišla do Mladića. Rekla sam mu da to neće biti moguće jer ja odgovaram za njih. Nije reagovao na to, ali naši pacijenti su ostali kod nas. Taj dan sam iskoristila vozilo UN-a da uvedem u bazu bolesne, bebe i trudnice. U tih nekoliko dana je rođeno sedam beba, koje su po mom mišljenju zbog stresa kroz koji su majke prolazile, rođene puno ranije. Kad je većina žena i djece evakuisana i kada se sve pomalo smirilo mi smo uspjeli svoje pacijente 16. jula evakuisati preko Crvenog krsta.
Kao direktni svjedok dešavanja, genocida u Srebrenici, sve što negatori genocida pričaju smatram neistinom i u te laži ne vjerujem. Više vjerujem svojim očima, onome što sam vidjela i doživjela. Ne smijemo dozvoliti da njihove laži pomute istinu, kazala je na kraju Šmic.
Šmic: Ono što ću pamtiti do kraja života i što me najviše pogodilo, desilo se 13. jula kada je jedan mladi bosanski babo nosio svoju malu bebu u naručju i došao je do mene. Iza njega je bio vojnik Vojske Republike srpske. Rekao je da beba nema više nikoga, majka je poginula te se nadao da će mu poštedjeti život. To se nije desilo. Predao mi je bebu, a njega su odveli i njegovo tijelo je kasnije pronađeno u masovnoj grobnici. To je za mene bila najgora situacija i simbol genocida i ja sam se nalazila usred toga. Srećom, majku ove male bebe su pronašli živu u Tuzli.
Katrine vjeruje u ljudskost, istinu i iz svega se rodila ljubav prema Bosni, bosanskom narodu i dobroti koju ovdje osjeća. Vraća se u Bosnu i učestvuje u Maršu mira. Kaže da moramo pamtiti i boriti se da se istina o Srebrenici priča stalno i u svakom kraju svijeta. Da se nikada ne zaboravi!
