Iza svakodnevnog osmijeha i obaveza, u vremenu brojnih izazova i velikih očekivanja, često se kriju brige, strahovi i borbe koje drugi ne primjećuju. Zato je o mentalnom zdravlju potrebno govoriti svakodnevno, uz više razumijevanja i podrške. „Iza nas je još jedan 10. oktobar, odnosno dan kada se podsjećamo na važnost ulaganja u mentalno zdravlje. Ove godine je primijetno masovnije uključenje različitih organizacija i ustanova u ovu godišnju aktivnost. To je dobar znak da jesmo nešto napravili u senzibilizaciji društva“, kaže mr.sc. Sedin Habibović, dipl.psiholog, akreditovani EMDR praktičar.
„Na Panelu sam kao poruku rekao: „Nemoguće je ne pogriješiti“. Svi griješmo. Ko su uspješni? Oni koji smanje greške na minimum ali i uče iz svojih grešaka. Dakle, učimo iz svojih grešaka. Usvajajmo nova znanja. Psiholozi su razvili brojne tehnike kako možemo ublažiti mentalne poteškoće. Imamo i resurse: centri za mentalno zdravlje, organizacije civilnog društva za mlade (npr. Naša djeca), za odrasle (npr. Naš Most), specijalizovana savjetovališta (npr. Lotos)… Dopustimo sebi da uvidimo šta nam nedostaje u svakodnevnom životu i unesemo to u život: svakodnevne šetnje, druženje, pjevanje u horu, vjerske aktivnosti, potražimo ljubav, sportske aktivnosti,… Uslov za to je da izađemo iz pasivnog pristupa životu u aktivni pristup“, savjetuje Habibović.
Stigma među mladima
Društvo psihologa FBiH – Podružnica Zeničko-dobojskog kantona je ove godine organizovalo niz radionica u ZDK, a u Kaknju je organizovana centralna manifestacija, Panel ne temu „Razgovarajmo o mentalnom zdravlju – Zajedno od proživljenog iskustva do stvarne promjene“. Učestvovalo je šest stručnjaka psihologa i psihijatrica i korisnici usluga mentalnog zdravlja. Među panelistima je bio i Habibović.
„Potrebno nam je i da se političari, a oni upravljaju novcem i odlukama, uozbilje i konačno donesu Zakon o psihološkoj djelatnosti. Bez toga nemamo uređen sistem pružanja pomoći i to omogućava sivu zonu za one koji žele da se obogate na tuđoj nesreći. Potrebno nam je i da političari omoguće uključenje psihologa u školama, mjestu gdje se može najbolje preventivno reagovati. Sarajevski kanton ima psihologe u svim školama, a Zeničko-dobosjki tek u nekoliko škola. Možemo to zajedno promjeniti“, poručuje Habibović.
„Moje izlaganje je većinom bilo usmjereno prema temi stigmatizacije, a prvenstveno prisutnosti stigme među mladima. Smatram ovu temu skoro centralnom u pravcu unapređenja mentalnog zdravlja. Ako uspijemo smanjiti stigmatizaciju, mladi će se ranije odlučiti za intervencije a time se i prognoze oporavka značajno povećavaju. Postoji mnoštvo načina kako to možemo uraditi a najbolji bi bio da kroz izmjene nastavnih planova i programa u školama (ili da Pedagoški zavod dopusti svakoj školi tu mogućnost) omogućimo kontinuirano provođenje specifičnih aktivnosti. U Danskoj je, naprimjer, još od 1993. godine uveden čas empatije koji je obavezan. Održava se jednom sedmično. Ima i drugih načina, ako bi bilo volje“, kaže Habibović.
Potražimo pomoć…
Nažalost, naglašava, mentalno zdravlje nam je pod stalnim pritiskom. „Tu su: stres, finansijske teškoće, inflacija, odlazak mladih iz Države, odlazak iskusnih kadrova u inostranstvo ili iz državnih ustanova, nesigurnost oko osnovnih potreba kao što je grijanje, dostupnost vode, puteva, problemi oko izgradnje bolničkih kapaciteta i zastarjelost sistemskih resursa, mobing na radnom mjestu, itd“, napominje Habibović.
Promjene u ritmu spavanja, apetitu, bržoj i lakšoj svadljvosti sa drugima, bezvoljnost, izbjegavanje društva, loše misli, sve to, ističe, može upućivati da više nemamo dobrih resursa da se nosimo sa stresom. „Stres je uvijek prisutan ali se mijenja naš kapacitet da se nosimo sa njim. Svaka promjena u našem funkcionisanju je znak da provjerimo šta nam se dešava. Ako ne možemo shvatiti šta nam se dešava – potražimo pomoć. Ako znamo šta nam je, ali ne znamo kako to riješiti – potražimo pomoć“, kaže Habibović.
Društvene mreže
Društvene mreže su, kaže, jako korisne ali i još više opasne.
„Sadržaje koje vidimo na ekranu nam formira kompjuterski program. Krajni cilj tog programa je da nam proda neku uslugu. U pitanju je novac a mi smo mušterija tom programu. Dakle, nismo mi vladari sadržaja na društvenim mrežama već program koji je osmišljen u centrima moći. Samim tim, to nije realnost. Samim tim, neko upravlja našim mislima. A valuta na drušvenim mrežama je lajk i broj pregleda. Nude nam „američki san“ o enormnoj zaradi kroz lajkove i broj pratilaca. I sve više vremena prvodimo na društevnim mrežama. Posebno je opasno za mlade umove koji će dobiti pogrešne ideje. Stoga me jako veseli nastojanje da se mladima zabrane društvene mreže“, ističe Habibović.
