Radić

U Bradićima, selu nedaleko od Maglaja, četvero mještana „načelo“ je desetu deceniju života. Njih četvero zajedno imaju 375 godina. Najstarija je sa 96 godina Mara Šupuković, slijedi Ivan Radić sa 95, dok Hava Mušinović i Salih Mačković imaju po 92. Imali smo namjeru predstaviti sve četevero, ali smo kod kuće zatekli samo Ivana i Saliha.
Godine ne osjećam…
Kada smo upoznali Ivana Radića odmah smo zaključili da svoje pozne godine jako dobro nosi. „Ja svoje godine ne osjećam, jedem svakakvu hranu, a najviše me veseli dobro društvo. Sada da dođe ovaj moj kolega i da kaže hajmo hodati, ja bih pošao za njim, Žepče, Maglaj, Doboj, samo neka se u dobrom društvu“, priča nam Ivan. Otkako mu je, prije osam godina, preminula supruga, živi sam. Petoro djece koja žive u Žepču, Banja Luci i susjednoj Hrvatskoj dobro ga paze, ali ipak, kako je priznao, teška je samoća. „Imam drva, a hranu gotovu mi svaki dan donosi sin Nikica iz Žepča. Imam sve, a ništa nemam“, dodao je. Sa osmijehom se prisjetio djetinjstva i nestašluka. Kako je bio jedino muško dijete, bio je razmažen i stalno tražio više pažnje od ostale djece. Djed ga je posebno volio, kaže nam. „Bio sam umažen i polopov, kao neću da jedem.

Mačković

A uzmem komad kukuruze pa je u štali skrivećki pojedem. Imao sam kašiku ‘beču’, donio je did iz Beča gdje je završio na liječenju nakon ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Čudo je to bilo, tada se jelo samo drvenim kašikama, a ja sam imao metalnu“, prisjetio se Ivan. Imao je, kaže, ispunjen život, penziju je zaradio u Natronu, bio je i sudija-porotnik, cijenjen među svojim komšijama. „Ni narod među sobom nije ko prije. Nekako se narod otuđio, rekao bih bez ikakvog razloga, a ja to ne volim“, rekao nam je Ivan na kraju razgovora.

Ostatak teksta pročitajte u printanom izdanju