I sam posrebren, bježim sada od Srebrenice.
Ja bježim od Srebrenice sadašnje. Tražim je u divljim, netaknutim zemljama, šumama.
Izvan moga plača. Izvan mojih mržnji i kajanja. Iza pomisli zbog kojih se kajem. Bježim od banalnosti, tako glupo duboke, da je besmisleno pričati o tome. Nepojmljivo, nelogično, u mašti nekreirano.
Prva polovina svakoga jula predstavlja bezdan, duša bez nade i krila, um-kamen! A, Srebrenica-rijeka. Ne mogu se ponovo oglednuti u istoj vodi.
Tražim zemlju, bajku, majčino krilo gdje se Srebrenica dogodila nije. Gdje se Srebrenica nije mom narodu podmetnula. Podmetnula kao Zlodo vukova gnijezda.
Ja bježim od Srebrenice, od pojma, od simbola, od onog što ona nikada prije nije bila. Zašto sam tako slab? Tjeskobno je pripadati jednom gradu, jednoj drzavi, identifikovati se sa jednim podnebljem i jednim narodom. Mene bole rane moje: Andaluzija, Aušvic, Galicija, Hirošima, Gaza, Stjenovite planine, Kragujevac, Jasenovac mene boli. Vukovar, Marica, …..
Ja sam Škot i Pers. Ja sam Čeh, Poljak, Nišlija i Šved. Ja sam Patagonija i Armenija. Ja sam Anadolija!
Iso Porović, švedski glumac, reditelj, bosanskohercegovačkih korijena, koji je svoju karijeru započeo u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica, uputio je, sa svog Facebook profila, emotivne riječi o Srebrenici, uz obavezu svima nama da se ono što se desilo u Srebrenici ne zaboravi, kako se nikada i nikome ne bi ponovilo.
Ja nisam iz Srebrenice.
Ni iz Žepe, niti Zvornika, Bratunca, Vlasenice.
Ja nisam iz Srebrenice.
I sam posrebren, umirem sada od bola njenog! Bola našeg grada. Od bola prevarene nevjeste. Izdate majke. Kajanja bratoubice.
Zasto sam tako slab?
Ni na dalekom sjeveru sakriti se ne mogu od Podrinjske rose, mirisa jorgovana i šeftelija što sada izgubiše miris i svježinu. Što krezubi silovatelj poliza njenu ljepotu svojom slinom.
Ja nisam iz Srebrenice.
I bježim od nje. Sadašnje. Prevarene, silovane, zarobljene i zaboravljene.
Bježim, a kao da ni koraka se ne udaljih. Čujem zov, čujem jecaj i uzdah. Vidim ranjenu kreju u rukama djevojčice. Trči da joj previje ranu. Malu ali duboku. Ptičiju.
I onda – MRAK.
(Iso Porović)
