O KULTURI JE RIJEČ
Benjamin Bajramović rođen je u Zenici 09.01.1989. godine. Osnovnu školu pohađao je u Rijeci i Zenici. Gimnaziju i Akademiju scenskih umjetnosti pohađao je u Sarajevu. Diplomirao 2012. u klasi prof. Ermina Brave. Bio je dio značajnih domaćih, regionalnih i internacionalnih produkcija (Tajna džema od malina, Životinjska Farma, Bolero, Battlefield Memory, MŽŽM Bacača sjenki, Skupština). Autor je četiri dramska teksta i jednog romana.
Pozorišni duh živi u našoj zgradi
Na početku razgovora za Našu riječ ističe da je glumu zavolio postepeno, otkrivajući njene slojeve oprezno i polako. Još kao student želio se baviti pozorištem u cjelini, istražiti i ovladati čitavim fenomenom pozorišta.
– To je, dakako nedostižna ambicija, ali i dobra motivacija. Na samom početku svoje karijere imao sam dosta sreće i odmah nakon Akademije sam upao u niz ozbiljnih projekata (ITD Zagreb, SARTR Sarajevo, HAU Berlin) s ozbiljnim ljudima, puno iskusnijim od mene. To je idealan okvir za rast i razvoj mladog glumca, mladog umjetnika generalno. Tih prvih deset godina u kojima sam radio kao slobodnjak su bile iskustveno neprocjenjive -kaže Bajramović te dodaje da je član ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica formalno od 2020. godine, ali duhovno je dio ovog ansambla puno duže.
– U BNP-u sam radio i kao slobodnjak, zavolio ovaj ansambl, kao što su, nadam se, oni zavoljeli mene. U BiH ne mogu zamisliti bolje mjesto i bolje ljude za ono što je osnovna pozorišna ćelija: proba. Upravo to razlikuje BNP od ostalih teatara u zemlji, a i u regionu. Naše pozorište radi u okolnostima koji su u regionu nezamislivi, pogotovo za jedno pozorište koje ima predznak „narodno“. Mizerne finansije, neriješen status, zgrada koja se raspada. Uprkos svemu tome pozorišni duh u toj zgradi je itekako živ. Duh eksperimenta, istraživanja, političke hrabrosti neuništiv je u BNP-u, jer, na kraju krajeva, istinsko pozorište čine ljudi. U BNP-u nema daha od, što bi Brook rekao, „mrtvačkog pozorišta“. Živi smo -rekao je Bajramović kojeg smo zamolili da izdvoji jedan od projekata BNP-a kao „najdražeg“.
– Teško je izdvojiti najdraže projekte, različiti su i po različitim stvarima ih pamtim. Ako baš moram onda bih izdvojio „Fabriku“ kao projekat koji je amalgam svega lijepog što se u pozorištu može iskusiti. „Ukulele Jam“ jer smo tada još jednom dokazali snagu ansambla i „Pink Moon“ u kojem imam određeni privatni sentiment. Što se tiče zahtjevnosti projekata, „Fabrika“ i „Ukulele“ su bili vrlo zahtjevni jer su velike i kompleksne predstave. „Grobnica za Borisa Davidoviča“ je bila jako zahtjevna, što zbog teme nabijene tenzijom, što zbog izuzetne glumačke preciznosti koja je bila potrebna -kaže Bajramović koji je široj javnosti poznat i kao književnik.
Gluma i književnost su na dva različita pola
– Dramski tekst „Itake“ napisao sam prije sedam godina i to je moj prvi spisateljski pokušaj. Kao takav on boluje od slabosti od kojih uobičajeno boluju takvi pokušaji. Taj tekst sam napisao iz pozicije rezignacije, nezadovoljan vlastitom pozicijom i onime što radim da bih tu poziciju promijenio. To je otprilike i sažetak fabule: mladi ljudi nezadovoljni sobom ne rade ništa da se promijene. Tada sam smatrao da je tekst izuzetno dobar i nisam htio čekati godinama da se postavi na neku scenu. Postavio sam ga sam, sa svojim prijateljima, gerilski, bez ikakvog novca. Jedan moj prijatelj, reditelj, rekao mi je da sam trebao čekati ozbiljnu produkciju, da sam napravio grešku. Vjerovatno i jesam. Bio sam nestrpljiv. Ali taj momenat je bio intimno važan za mene. Stvari su se presložile duboko unutra, u mojoj utrobi. Moj život se dijeli na prije i poslije „Itaka“ -rekao je Bajramović te istakao da je roman „Itake“ koji je nastao iz spomenutog dramskog teksta ušao i u obaveznu lektiru. Dodaje da je ta informacija je bila veliko iznenađenje za njega i, kako kaže, važnija je od svake moguće nagrade.
– Gluma i književnost su umjetnosti na dva različita pola. Gluma je kolektivna, glumac zavisi od drugih, zavisi od prisutne publike, zavisi od trenutka. Glumcu je sadašnjost sve, piscu je budućnost. Pisanje je uvijek hipotetsko. Pisac je sam. To je jedina tačka gdje se pisanje i gluma dotiču. Pisac je samotnjak koji gomilu drži u svom umu. Glumac je sam u gomili i svoj um pokušava održati van nje -zaključio je Bajramović na kraju razgovora.
PROJEKAT PODRŽAVA MINISTARSTVO ZA OBRAZOVANJE, NAUKU, KULTURU I SPORT ZDK
