Gordana Boban dramska je umjetnica iz Livna. Već od ranog djetinjstva bila je aktivan član livanjskog kulturno-umjetničkog društva „Radnik“, u kojem se tokom osamdesetih godina pojavljuje u velikom nizu uloga Amaterskog pozorišta Livno. Prve važnije uloge ostvarila je u „Sretnom princu“ (1982.) Oscara Wildea, „Sretnoj priči“ (1983.) i „Kosarinom vijencu“ (1984.) Pere Mioča, te oratoriju „Jadi Ne Vujadine“ (1986) Alda Kezića. Akademsko obrazovanje dramske umjetnice stiče na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu (ASU).
Tako je krenulo…
Jedna je od onih koje postižu uspjehe, ali bez neke pretjerane pompe i rijetko se pojavljuje u medijima. Ovaj put napravila je iznimku i u razgovoru za „Našu riječ“ otkrila kako se počela baviti glumom.
– Moram biti iskrena i reći da nisam ja birala, gluma je odabrala mene. Nisam nikad niti pomislila da ću biti glumica. Jednostavno je život tako donio da su me prvo zvali na Omladinsku scenu pri KUD-u Radnik jer sam kroz školovanje uvijek recitirala i pjevala. Tadašnji rukovodilac našeg ansambla, Pero Mioč, sastavljao je Omladinsku scenu, pozvao i tako je krenulo. Iz jedne predstave u drugu, puno je bilo festivala na kojim smo nastupali. U žiriju bi uvijek bio po jedan profesionalni glumac, imala sam sreću da je jednom tu bio profesor Miroslav Avram kad sam osvojila prvo mjesto s Gavranom. Tad je predložio Mioču da dođem na prijemni ispit. Drugi put se to govorilo kad je profesor Miralem Zubčević gostovao u Livnu na našem oratoriju -rekla je Boban te dodala da je nakon završene srednje škole položila prijemni na ASU-u.
U zeničkom pozorištu od 1997. godine
Prvi nastup u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica (BNP) Boban je imala 23. oktobra 1997. godine s predstavom „Stop mašina“ autora Danila Harmsa u režiji Aleš Kurta. Trenutno glumi u višestruko nagrađivanoj predstavi „Ravna ploča“ koja je premijeru imala 2018. godine.
– Beskrajno sam zahvalna Lajli Kaikčiji što me je pozvala da budem dio ovog projekta. Svaki put se u Zenici osjećam kao kod svoje kuće. Proces pravljenja predstave je meni, a i mnogim kolegama, zapravo najvažniji. Kad je on dobar, produktivan, plodan, kad se stvari postave na svoje mjesto kako i treba da budu, onda je igranje predstave zadovoljstvo. Onda s radošću i srećom dolazimo i rastemo sa svakom izvedbom. Otkrivamo nešto novo, nešto što nismo stigli dok smo probali -kaže Boban.
Istakla je da u svaki projekat koji je radila ima neku svoju vrijednost, da u svakom nešto nauči.
– Svaki trenutak je mala životna škola. Nekad nije bilo lako raditi s pojedincima koji nisu znali šta hoće, bilo je problema s takvim rediteljima. Neću ih imenovati ali to sam im rekla. Užitak je raditi kad se zna šta se hoće. Ja glumu doživljavam kao polje gdje učim. Radeći na različitim ulogama, s različitim kolegama, učim o sebi i o životu. Kroz uloge koje tumačim a koje biram, jer mi je Boga dao slobodu izbora i obilato je koristim, biram to što me zaintrigira i kroz šta mogu ja nešto dati a i meni da uloga nešto da. Svaka uloga mi je podjednako draga -kaže Boban te dodaje da se u vrijeme pandemije pridržavala uputa Kriznih štabova te da joj je nedostajala scena i publika.
Ostatak teksta pročitajte u printanom izdanju
