Piše: Esmir Bašić – Savjetnik u Ministarstvu za privredu
Polahko se pune tri decenije od kako je okončana agresija na Bosnu i Hercegovinu u kojoj je dominantno i zahvaljujući Bošnjacima ali i Hrvatima, kao i dijelom Srbima, odbranjena opstojnost države cjelovitost, suverenitet i multietnička historijska supstanca. U nemogućim uslovima gdje je omjer snaga po vojnim doktrinama protiv nas bio 1:1000 i više uspjelo se sa odlučnošću, hrabrošću i sposobnošću odbraniti od vanjske agresije sa snažnim elementima genocida u nekoliko gradova s tim da je jedino u Srebrenici Sud u Hagu donio presudu za genocid.
Logično je da danas, skoro tri decenije od rata, postavimo sebi neka pitanja; gdje smo sada i kao narod/di i kao država? U šta smo potrošili sve ove godine? U kakvom stanju nam je država?
Čekamo li previše da nam međunarodna zajednica pravi državu?
Dosadašnja praksa je pokazala da je veliki uticaj na funkcionisanje i izgradnju države i njenih institucija imala međunarodna zajednica. Veoma često se ona javljala kao pokretač i nosilac promjena, koje su imale uglavnom pozitivan uticaj. Na taj način izgrađene su mnoge institucije i organizacije i kapaciteti države su uveliko ojačali. Jasno je da je to bila njihova obaveza jer su dobili mandat kroz OHR i druge sporazume. Naša očekivanja od međunarodne zajednice da pomogne u pravljenju sistema i države su bila opravdana i tu nema nikakve dileme. Međutim, kroz vrijeme se pokazalo, da to oslanjanje i očekivanja od međunarodne zajednice su nas kao društvo uspavali i ubili našu kreaciju, inerciju i entuzijazam da sami pokrećemo promjene u društvu koje su moguće i koje ne ovise od drugih, nego od nas samih, a takvih prilika i stanja koje možemo sami mijenjati je veliki broj. Od tih i takvih promjena koje smo mogli sami inicirati stanje u našem društvu i državi bi bilo bolje barem za 30%.
Primjer naše sporosti može biti procedura registracije firme
Brojni su primjeri u društvu i to na skoro svim nivoima (općine, kantoni, federalni nivo, državne institucije) gdje mi sami možemo biti pokretači promjena, odnosno, inicijatori promjena, bez učešća međunarodne zajednice. Evo jedan slučaj takve promjene a riječ je o procedurama za registraciju firme koje su nam odavno zastarjele, prevaziđene i davno odveć trebale biti prilagođavane potrebama privrede, društva i savremenih tokova.
Imamo najlošije i najsporije procedure u regiji
Trenutno stanje u našem Zeničko – dobojskom kantonu, a slično je i u drugim kantonima je sljedeće, da bi registrovao firmu potrebno ti je oko 60 dana, ovisno od lica, nekome ko ima veze i štele može se „posrećiti“ da tu proceduru završi i ranije. Tih 60 dana nekome ne izgleda mnogo, ali kada se pogleda na što se potroši 60 dana onda je to ne mnogo, nego previše, za jednu proceduru toga tipa. Samo površnom analizom dođemo do zaključka da se ta procedura može višestruko ubrzati, čime bi se jako pomoglo, ne samo našim privrednicima, nego i državi. Osim te lične analize, ako bi se koristili metodom u menadžmentu benchmarkinga – poređenja sa konkurencijom ili sa primjerima dobre prakse drugih država došli bismo do poražavajućih činjenica i zaključaka. U analizi i osvrtu na susjedne države: Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru dolazimo do saznanja da su njihove procedure registracije firme (d.o.o.) maksimalno ubrzane, pojednostavljene i svedene na svega nekoliko dana, što za domaće, a posebno strane privrednike i investitore predstavlja dobru osnovu za početak i razvoj biznisa.
Ključ rješenja leži u institucijama:
poreznoj upravi, općinskim sudovima i bankama.
Proces registracije firme (d.o.o.) odvija se presporo i pomalo je komplikovan. Prvo poduzetnik treba obilaziti od jedne do druge institucije, kako bi riješio registraciju, što je u odnosu na druge zemlje u regiji anahrono i odavno prevaziđeno. Nama bi, kao što je to slučaj kod drugih, trebalo da se na jednoj adresi, odnosno šalteru sve završi! Nakon toga tri ključne institucije (općinski sud, porezna uprava i banka) ne trebaju, nego moraju svoje rokove radikalno smanjiti na optimum ako ne možemo biti bolji od onih u regiji, onda barem da budemo kao oni. Pa tako navedene institucije umjesto dosadašnjih 10 – 15 dana koliko im treba u prosjeku da završe svoj dio posla oko registracije, trebaju i moraju skratiti na period od 1-3 dana, kako je to u regiji! Neshvatljivo je zašto banci treba sedam dana da izda žiro račun klijentu, kada znamo da može za jedan dan, kakva je praksa u susjedstvu! Neprihvatljivo je da poreznoj upravi treba 10 dana kada se ID broj može popuniti za pola sahata i izdati za isti dan! Također, isti slučaj je i u općinskim sudovima gdje nedopustivo dugo traje proces izdavanja rješenja! Ovim kilavim procedurama mi sami sebi skačemo u stomak i krajnje je vrijeme, rekli bismo da je došlo „pet do dvanest“ i da moramo početi sa praksom da sami sebi pomažemo! Evo, pitam sve nas ko nam brani da skratimo procedure oko registracije firmi? Slično je i sa drugim oblastima!
Glupi nismo, sposobni jesmo, očito je da nam nedostaje volje da se mijenjamo. Međutim, mi izbora nemamo – vrijeme je da se mijenjamo!
Nekada je teško shvatiti kako smo mi sebi dopustili da nas u nekim pa i jednostavnim primjerima drugi preteknu. Teško je to i shvatiti i prihvatiti, kada znamo da nam ne nedostaje znanja i sposobnosti! Međutim, moramo sebi priznati da nam nedostaje volje i odlučnosti da uradimo ono što je do nas. Sada je došlo „pet do dvanest“ i mi više nemamo vremena za čekanje niti na druge, niti na sebe! Prestanimo očekivati vanjsku inerciju, prestanimo sa praksom iščekivanja da drugi, međunarodna zajednica, rade naš posao! Počnimo svi skupa, u skladu sa mogućnostima i odgovornostima, (u)raditi ono što je do nas! Velika odgovornost leži na nama i skinimo svako sa sebe odgovornost, pred budućim mladim generacijama! Nije to teško! Krajnje je vrijeme da shvatimo da je do nas!