Najveća tragedija i bol koja može zadesiti roditelja jeste gubitak djetata. Potvrđuje nam to i naša sagovornica. Njen sin imao je svega 28 godina. Bio je, kako ga ona opisuje, pažljiv, iskren i omiljen među ljudima. Njegov život je iznenada prekinut, a ona je, suočena sa nezamislivim bolom, donijela odluku da donira njegove organe, kako bi spasila druge živote.
Bio je predivno dijete…
„Ne znam kako pričati o tome… On je bio jedno, zaista, predivno dijete. Jedan miran momak. Poslušan. Jako emotivan. Često puta sam spominjala da on mene nikada nije nasekirao. Znači, imao je 28 godina, i nikada me nije nasekirao. Toliko je bio uviđavan. A strašno smo bili vezani. On i ja smo bili previše vezani. Tako da je mene ovo strašno pogodilo. Bio je vjernik i puno toga je on mene naučio. Naprimjer, za ramazan je on mene budio na sehur, umjesto ja njega. Sve vezano za njega je meni prekrasno i posebno drago. Imali smo predivan odnos“, priča nam, kroz suze, njegova majka.
O tome kakav je bio najbolje svjedoče i oni koji su s njim dijelili školske dane, odrastanje i prijateljstvo. Među njima je bila i njegova razrednica i drugari koji ga pamte kao iskrenog prijatelja, uvijek spremnog pomoći drugima.
„Bila mi je i njegova razrednica, sa drugarima. Ja, kao majka, mogu reći da je on bio predivno dijete. Predivno. A oni su se, zaista, složili sa mnom i rekli su da je on, kao drug, bio izuzetno pošten, iskren, divan momak“, kaže nam njegova majka. Za nju su te riječi još jedan dokaz da je njen sin ostavio trag među ljudima. Ne samo u porodici, nego i među prijateljima i svima onima koji su ga poznavali.
Teška, ali plemenita odluka
U trenucima svoje najveće i neopisive boli, kada se morala oprostiti od voljenog djeteta, donijela je odluku da, kroz darivanje organa, spase druge živote. Iako ih je prerano napustio, ističe ova majka, njen sin nastavlja živjeti kroz one kojima je nesebično pružena nova prilika za život.
„Kada je nastradao, ja ustvari nisam uopšte znala da je on u tako teškoj situaciji. Kad su mi javili, mislila sam da ima neke lakše povrede. Kad sam saznala tačno šta mu je i kad mu se stanje pogoršalo, uvečer sam razmišljala da, ako mu se nešto desi, i ako budem mogla, da ću ja donirati njegove organe, ne znajući da tako nešto postoji u Kantonalnoj bolnici Zenica. To je meni odjednom došlo. Njegov tata je preselio, ja sam bila ta koja je jedina i mogla donijeti tu odluku. Pošto sam ja, noć prije, o tome razmišljala, kad su mi saopštili da je moj sin preselio, kad sam „došla sebi“, doktorica mi je rekla da su njegovi bubrezi zdravi, i pitala me da li sam voljna da doniram njegove organe. Vjerujte mi, vođena tim razmišljanjem dan prije, bez dodatnog razmišljanja sam rekla da hoću. Onda me doktorica zagrlila, i pustila da se malo smirim“, priča nam ova majka.
Ostatak pročitajte u printanom izdanju Naše riječi
