Na druženju slijepih boraca, koje je organizovao Savez slijepih boraca ZDK, sreli smo bračni par Zahida i Subhiju Mujčić. Nasmijani, vedri i uvijek raspoloženi za razgovor, šalu i druženje.
— Rijetko izlazimo. Ovo nam je prilika da se sretnemo, ispričamo, saznamo šta ima novo kod naših prijatelja, kako su… Uvijek nam je lijepo na ovim druženjima koja Savez organizuje — kaže Zahid.
(Za)branjena ljubav
U vremenu kada brakovi i veze pucaju kao ledenice, kada se svaka riječ mjeri i traži razlog za novu svađu ili razvod, dvoje ljudi — Zahid i Subhija Mujčić — već dugi niz godina žive zajedno, vole se i s radošću dočekuju svoju djecu i unuke u toplini doma.
Njihova životna i ljubavna priča počela je u Živčićima, selu poznatom po staroj tekiji. Bili su mladi kao rosa, Zahid je imao nepunih 18 godina, a Subhija je bila četiri godine starija. Zagledali su se i zavoljeli, ali Subhijini roditelji nisu bili za taj brak zbog Zahidovog nemirnog duha i nestašluka. Ni njegovi roditelji, kažu, nisu bili oduševljeni. Ipak, ljubav je pobijedila. Vjenčali su se i preselili u Zenicu. Zahid se zaposlio u Željezari, a ubrzo su dobili dva sina i kćerku. Njihova ljubav tada je dobila novu snagu.
Život u ratu i borba u miru
— Počinje rat i ja sa svojim radnim kolegama stajem u redove odbrane naše domovine. Bilo je teško — tereni, neimaština, mala djeca… A onda ranjavanje, liječenje. Rečeno mi je da postoji mogućnost operacije, ali vani i s malom vjerovatnoćom da će uspjeti. Nakon terapija, bolova i strahova, doktor mi saopštava da ću potpuno izgubiti vid. Teško sam to podnio. Petnaest dana nisam ni s kim progovorio ni riječ. Dolazile su mi kolege, porodica, a ja samo šutim.
A onda pogledam četiri ratna vojna invalida, paraplegičara, sa mnom u sobi. Rekoh sebi: „Hej, jesi budala. Imaš noge, možeš hodati, imaš ruke, čuješ… Uvijek ima gore nego što je kod tebe.“ I tako, malo po malo, sabrao sam se i krenuo dalje — priča Zahid.
Još se nije bio navikao na život u mraku, a doživio je i moždani udar. Desna strana tijela ostala mu je potpuno oduzeta.
— Vježbao sam, bio uporan i vjerovao da mogu i moram prohodati i nastaviti živjeti. Hvala Allahu, uspio sam. Za sve to vrijeme moja žena i djeca bili su uz mene, pomoć i podrška. Sam ne bih uspio ništa — govori Zahid i, s blagim osmijehom, okreće glavu prema Subhiji, prebacuje ruku preko njenog ramena i privlači je bliže srcu.
— Ona je u mom sjećanju mlada, takvu je pamtim. E, sad, jedino kad je pomilujem po obrazu, osjetim ove male sitne bore — kaže kroz smijeh i dodaje da ljude koje je znao prije gubitka vida pamti po izgledu, a one koje je upoznao poslije razlikuje po glasu.
— Moj Zahid ne vidi, ali je za mene i djecu cijeli život bio dobar muž, dobar otac. Uz njega se osjećamo lijepo i sigurno. Hvala Allahu, vazda nam je davao nafaku. Nismo se napatili, imamo svoj krov nad glavom i pomažemo djeci koliko možemo — kaže Subhija.
Kada pomislite da vam je teško, da vam je dan bio loš i da ne znate kako dalje, možda vam pomogne ova priča o upornosti, ljubavi, porodici i domu — domu koji nije samo stambena jedinica, već mjesto gdje se ljudi raduju, tuguju, zajednički rješavaju probleme i jednostavno — grade svoje živote.
Jer, u mnogome od nas samih zavisi hoće li taj dom biti sretan.
