Donosimo vam priču o ženi koja hrabro gazi desetu deceniju života, jedna od najstarijih Zeničanki, Vahida Emić. O svom životu nana Vahida mogla bi napisati ne jednu nego dvije i više knjiga jer 96 godina, nije malo. U skoro cijelo stoljeće stane puno smijeha, suza, radosti i tuge, problema koji traže rješenje, druženja, ljubavi, rastanaka, bolesti i smrti.
-Ne volim da slušam, a ni da pričam o bolestima i problemima. Uvijek sam voljela da radim, da se bavim kućnim poslovima i da uradim nešto korisno za svoju porodicu svoju djecu, kazuje Vahida 96-godišnja majka šestero djece i nana 12 unučadi i 14 praunučadi. U Vahidinom stanu je, što narod kaže, sve pod konac. Sama se brine o svom domu, čistoći, hrani…
Vahidini roditelji, živjeli su u Odžaku. Izrodili desetero djece, tri sina i sedam kćeri. Živjeli su od poljoprivrede. Teško se živjelo. Na sreću, njen izabranik, suprug Mehmed s kojim se vjenčala 1947. godine, bio je u državnoj službi. Tako Mehmed, koji je bio milicioner, dobije priliku da službuje u Zenici, kao uposlenik najvećeg zatvora u Jugoslaviji. U Zenicu s njim dolazi i Vahida. Dobili su smještaj u KPD-skoj koloniji.
Novi život u Zenici
-Dolazimo u Zenicu gdje za nas počinje novi život. Dobili smo stan, a iduće godine nam se rodila i prva kćerka. Našoj sreći nigdje kraja. Bili smo u tim prizemnim kućama, sa baštom i dvorištem. Naša dvorišta i imanje KPD-oma je razdvajala ograda. Lijepo nam je tu bilo. Mogli smo imati i vrta, sijati povrće, ko je htio mogao je držati i kokoške, zečeve… Bili su uglavnom bračni parovi tu smješteni, čuo se dječiji smijeh i galama po čitav dan. Nije se loše živjelo. Muž je imao solidnu platu, ako se šta pokvari dolazili majstori iz zatvora pa poprave, imali su i svoje krojače, stolare… Kako je moj Mehmed napredov’o u poslu, tako i mi dobismo stan u Šolajinoj a kasnije u “milicionerskoj” zgradi. Mi imali puno djece, dobili malo veći stan, u prizemlju, za koji se niko nije otimao, kazuje nam Vahida priču o svom životu. Prešućuje da je valjalo puno raditi, da bi se šestero djece othranilo, odgojilo i izvelo na pravi put.
– Naši ljudi koji su radili u zatvoru, kad dođu s posla nisu bili poletni da pomognu u kući, poprave nešto, urade bilo šta. Zato sam svoju djecu učila, rasporedila im svakome šta ko treba raditi, oni su bili moja najveća pomoć. Ja sam pored kućnih poslova, da bi zaradila za svoju porodicu, znala čuvati djecu od komšija i tako doprinijeti našoj porodici. U zgradi gdje smo stanovali bilo je samaca pa sam znala skuhati za njih i tako zaraditi dodatno, kazuje Vahida i dodaje da osim što treba znati uraditi i doprinijeti treba znati i uštedjeti. Radila je Vahida jedno vrijeme kao kuharica, restoran postao poznat po njenim jelima i receptima koje je donijela sa sobom.
Starost može biti lijepa
– Već skoro četrdeset godina nema mog Mehmeda, umro je 1986. godine. Djeca imaju svoje porodice. Sama živim, sebi očistim i skuham. Zdravlje me, hvala Bogu služi. Dočekam svoju djecu, snahe, zetove, unučad i praunučad. Ne volim srkleta ni sebi ni drugima. Ne volim ni puno priče. Uvijek sam radila neke ručne radove, heklala, plela… I danas isheklam poneku bluzu od konca. Naučila sam i svoje kćeri da šiju i pletu, nikad ne znaš šta ti može u životu zatrebati, kaže nana Vahida.
Želja joj je bila da njena djeca: Sabiha, Jasminka, Ibrahim, Milada, Biljana i Dijana završe škole, da se obrazuju i imaju svoj hljeb u rukama. Uspjela je u tome, završili su fakultete, radili i izdržavali svoje porodice, čestiti i pošteni ljudi, što je Vahidino srce ispunilo srećom i zadovoljstvom.
Na rastanku sa nanom Vahidom pitamo je ima li nešto dodati, kaže: Hvala dragom Allahu pa mi je dao zdravlje i ovu ljepotu u kojoj živim. Da me još samo zdravlje posluži…
