Naša obaveza je da govorimo

U genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine ubijeno je 8.372 muškaraca i dječaka, prema podacima Međunarodne komisije za nestala lica. Do sad je forenzičkom analizom i DNK metodom identificirano više od 7.000 žrtava. U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari dosad su ukopani posmrtni ostaci 6.782 žrtve genocida. Ovaj broj uključuje i deset žrtava koje su ukopane ove godine. Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine nastavlja potragu za još 900 žrtava genocida, čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
Zbog genocida u Srebrenici 54 osobe osuđene su na ukupno 781 godinu zatvora. Haški tribunal izrekao je pet doživotnih kazni.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija u Njujorku, 23. maja 2024. godine usvojila je Rezoluciju o Srebrenici. Dokumentom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida, kao i veličanje ratnih zločinaca.
Predsjednik pododbora za medijsko predstavljanje i informisanje Adem Mehmedović u izjavi za naš list kazao je da je i ove godine interes javnosti ostao na visokom nivou. Kaže da su u Potočarima prisutni skoro svi mediji koji djeluju na području BiH kao i veliki broj medija iz inostranstva.
– Na izvještavanju iz Potočara radi više od 500 ljudi. Sve ide svojim tokom i meni preostaje samo da se zahvalim svima koji daju svoj doprinos. Prošla je 31 godina a o Srebrenici ima toliko toga još da se priča. Ta priča o Srebrenici nije prestala i nikad neće prestati. Došlo je vrijeme, da nakon više od 30 godina, kažemo da svijet nije izvukao poruke iz Srebrenice ali da nikad nije kasno. Naša obaveza je da govorimo, još uvijek tragamo za gotovo 1.000 žrtava genocida koje su ubijene, da nisu svi ukopani -kazao je, između ostalog, Mehmedović.

Sa suzama u očima, jecajima na usnama i posljednjim dodirom tabuta, porodice u Potočarima oprostile su se od svojih najmilijih, čiji su posmrtni ostaci ukopani na kolektivnoj dženazi protekle subote na 31. godišnjicu genocida nad Bošnjacima „Sigurne zone UN-a“ Srebrenica.

Održana komemoracija
U Potočare, ali i Srebrenicu stigli su građani sa svih strana kako bi odali počast nedužnim Bošnjacima koji su strijeljani u masovnoj egzekuciji na raznim lokalitetima Podrinja. Počast su odavali učenjem Fatihe, ali i na druge prigodne načine.
Prije dženaze, u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, održana je komemoracija na kojoj su, između ostalih, govorili predsjednik Organizacionog odbora Hamdija Fejzić, britanski ratni novinar Tony Birtley, ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografije Crne Gore Damir Gutić, potpredsjednica Udruženja „Pokret Majke enklave Srebrenica i Žepa“ Kada Hotić te predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović. Nakon komemorativnog programa, članovi domaćih i međunarodnih delegacija su odali počast žrtvama genocida i položili cvijeće kod Memorijalnog kamena u Potočarima. Uslijedio je vjerski dio programa. U Musalli Memorijalnog centra dženaza-namaz klanjana je ispred deset tabuta prekrivenih zelenim prekrivačem. Predvodio ju je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović, koji je nakon dženaze proučio i dovu šehidima. Prije dženaze hafiz Aziz Alili, Resul ef. Alić i Sead ef. Mrahorović proučili su suru Ja-Sin. Hafiz Alili izveo je ilahiju „Šehidi“, a Hor „Djeca Srebrenice“ izveo je „Srebrenički inferno“.

Delegacija Vlade ZDK odala počast
žrtvama genocida u Srebrenici

Delegacija Vlade Zeničko-dobojskog kantona, predvođena premijerom Nezirom Pivićem, u čijem su sastavu bili ministri Jasmin Čajić, Mirza Mušija i Emir Vračo, prisustvovala je komemoraciji povodom obilježavanja 31. godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice, saopćila je Press služba.
Nakon komemorativnog programa, članovi delegacije klanjali su dženazu i prisustvovali ukopu identificiranih žrtava genocida u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica–Potočari, odajući počast nevinim žrtvama najvećeg zločina počinjenog na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.
“Ovdje smo da odamo počast nevinim žrtvama i još jednom potvrdimo da Srebrenica ostaje trajna obaveza svih nas. Naša je dužnost da čuvamo istinu o genocidu, njegujemo kulturu sjećanja i odgajamo generacije koje će graditi društvo utemeljeno na pravdi, odgovornosti i međusobnom poštovanju. Samo čuvajući istinu i dostojanstveno sjećanje možemo spriječiti da se ovakav zločin nikada više ne ponovi”, rekao je premijer Pivić.

Imena ukopanih žrtava
Na kolektivnoj dženazi ukopani su posmrtni ostaci 10 žrtava genocida. Žrtve koje su ove godine ukopane bile su starosti od 20 do 56 godina. Među njima su i tri mladića koja su u trenutku smrti bila u svojim dvadesetim godinama. Riječ je o nevinim ljudima koji su ubijeni na području Vlasenice, Zvornika, Bratunca i Srebrenice, a čiji su posmrtni ostaci ekshumirani godinama kasnije iz različitih masovnih grobnica.

Posmrtni ostaci dvije žrtve pronađeni su i ekshumirani još 1997. godine, dok su posmrtni ostaci ostali žrtava ekshumirani u periodu od 2001. do 2022. godine na lokalitetima Kamenica, Jelovačka česma, Budak, Glogova… Konačan smiraj pronašli su: Senad Jusić, Muriz Baraković, Hamed Musić, Ramo Alić, Muhidin Osmanović, Huso Ćerimović, Nuko Nukić, Ahmet Gušter, Asim Kunić i Ramo Dautović. Alnes Alić nije zapamtio svog oca a pored tabuta je bio neutješan. Ramo Alić imao je samo 30 godina kada je ubijen u srebreničkom genocidu. – Tijelo nije kompletno, zadnje kosti pronađene su 2014. godine. Od tad ništa. Čekali smo do sad, ali za sve vrijeme nije pronađena niti jedna kost. Odlučili smo da ukopamo ovo što je pronađeno, da se smiri i on, a i mi. Da ova djeca zajedno sa mnom mogu ovdje doći i proučiti Fatihu, da znamo gdje je – kazao nam je kroz suze Alnes uz kojeg su bili supruga i troje djece. Dodaje da je imao nepunu godinu kad mu je otac ubijen te da ima samo jednu fotografiju koja je ostala kao uspomena na njega.

Maratonci, motoristi, biciklisti…
S Memorijalnog centra Ovčara prošlog ponedjeljka ujutro krenuo je 15. ultramaraton Vukovar – Srebrenica, koji je Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba organizovalo u povodu obilježavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici. Učesnici su u pet etapa pretrčali ukupno 227 kilometara na ruti Ovčara – Vinkovci – Brčko – Janja – Zvornik – Srebrenica (Potočari), gdje su stigli u petak. Ovogodišnji ultramaraton istrčali su: Miroslav Dudić-Lovrić, Muhamed Dehić, Mirsad Softić i Duško Štrbac, dok su im se na pojedinim dionicama pridružili i drugi trkači.

– Naša poruka je poruka mira i suživota. A poruka političkim korpusima je da prestanu s nacionalističkom retorikom, da narative politike koja je dobra samo za njihovu korist odbace i puste narod da živi i uživa u blagodatima lijepe Bosne. A ovo da se nikada nikome ne ponovi, da ne zaboravimo ni Vukovar ni Srebrenicu -kazao je, između ostalog, Mirsad Softić profesor sporta u zeničkoj Prvoj gimnaziji.
Više od 2.000 motorista iz Bosne i Hercegovine, zemalja regiona i Evrope, učestvovalo je na 15. Moto maratonu Srebrenica „Da se ne zaboravi i ne ponovi“. Moto maraton, koji iz godine u godinu okuplja sve veći broj učesnika, i ove godine nosio je univerzalnu poruku mira, sjećanja i opomene da se zločini poput genocida nikada ne smiju ponoviti. Predsjednik Organizacionog odbora Moto maratona Enver Sulić kazao je medijima da svake godine imaju sve veći broj motorista i da ga to posebno raduje. „Kao i svake godine, šaljemo poruku mira i nastojimo dati doprinos kulturi sjećanja. Želimo podsjetiti ljude na ono što se dogodilo u Srebrenici i da se takav zločin nikada više ne ponovi“ kazao je Sulić.
U Potočare su pristigli i brojni učesnici quad maratona, biciklističkog i ultramaratona Goražde – Srebrenica, biciklističkog i ultramaratona Bihać – Srebrenica… Sve njih je na ulazu u memorijalni centar, kao i u prethodnih 20 godina, dočekala Šuhra Malić s bombonama i cigaretama.
– Prvi smo povratnici u Potočare i ovo dijelimo od prve godine, po 15-20 kg bombona i pet šteka cigareta. Ovdje imam ukopana dva sina. Na sve ovo sam proučila 5-6 Ja-Sina, ko god uzme da mu dragi Allah da svako dobro -kazala je Malić.

Marš mira
Više od 7.000 učesnika „Marša mira 2026.“ stiglo je prošlog petka, nakon trodnevnog pješačenja, u Memorijalni centar u Potočarima, kako bi prisustvovali obilježavanju 31. godišnjice genocida počinjenog nad Bošnjacima iz Srebrenice. Tokom tri dana, učesnici su pješačili na stazi dugoj oko 100 kilometara od Nezuka do Potočara. Tokom puta, osim napornog pješačenja, susreli su se s brojnim drugim problemima, ali ništa ih nije spriječilo da nastave i stignu do cilja. Odmah po dolasku, odali su počast svim žrtvama ukopanim u Potočarima i onima koji su ubijeni tokom najsvirepijeg zločina od Drugog svjetskog rata.
Na ulazu su ih dočekali preživjeli i porodice žrtava genocida. Njihov dolazak bio je emotivan. Umorni, ali ponosni, ušli su tiho s ciljem da odaju počast žrtvama genocida i da se ovaj stravični zločin nikada ne zaboravi.
Zajedno s učesnicima Marša mira bili su i pripadnici Gorske službe spašavanja FBiH. Zeničanin Osman Turić nam je rekao da su imali priličan broj intervencija ali da je na kraju sve prošlo prema planu te bez ozbiljnijih povreda. Nogometaš Zavidovićke Krivaje Ševkija Resić kazao je da osjeća veliki ponos jer je uspio završiti Marš mira.
– Već par godina sam planirao da učestvujem a ovaj sam put i uspio. Smatram da svi ljudi trebaju da se priključe i na ovaj način odaju počast nevinim žrtvama -kazao je Resić.
Članovi Kluba prijatelja Podrinja iz Tešanj, njih tridesetak, su i ove godine s vođom puta Almirom Bašićem stigli u Potočare, po 16. put u nizu. Članovi porodice Ibrahim Ibrahim, sin Ali (15 godina) i otac Abdul Fadr (63 godine) su po prvi put bili zajedno na Maršu mira te su istakli da će ponovno doći u Potočare.
Jedan od najmlađih članova ekipe iz Vareša, Ajnur Islamović (9 godina) kaže da mu je samo na jednoj dionici blato stvaralo problem. – Imao sam dovoljno snage da prepješačim cijelu stazu. Prvi put sam u Potočarima i sigurno ću prijateljima u Varešu pričati o svemu te ih nagovoriti da iduće godine i oni pođu s nama -kazao je Islamović. Članovi Sportsko-rekreativnog kluba „Beta 1445“ Zenica već niz godina učestvuju u Maršu mira. Sanel Oruč je kazao da je ove godine bilo povoljno vrijeme te da je teren u većem dijelu trase bio suh. „Najbitnija je psiha, čovjek mora biti staložen svo vrijeme“ kaže Oruč. Članovi Planinarskog društva „Mahnjača 1358“ Željezno Polje učestvuju u Maršu mira 12 godina u nizu. Predsjednik ovog PD-a Muris Tutnjić kazao je da je sve prošlo u najboljem redu te je posebno pohvalio domaćine koji su u svakom trenutku bili na raspolaganju svim učesnicima.
U ekipi iz Maglaja bila je Maida Burajić (35 godina) koja je u Potočare stigla zajedno sa svojim sinom Džanom Čičkušićem (10 godina). „Vrlo je teško opisati emocije u ova protekla tri dana, prisutna je tuga, suosjećanje, duboka bol, žal… Prosto se duboko u vama probudi nešto za šta niste ni znali, kad vidite šta su ljudi sve preživjeli, kroz šta su prošli… Teško je sve opisati, potrebno je to doživjeti“ kaže Burajić. Džan je dodao da je imao kondicije za protekla tri dana jer se bavi sportom, karateom i nogometom. „Umorio sam se ali nije bilo suza. Najviše mi je nedostajao moj Maglaj“ kazao je Džan.

Ministar za obrazovanje, nauku, kulturu i sport u Vladi ZDK Mirza Mušija, učestvovao je na panelu pod nazivom „Institucionalni pristupi obrazovanju o genocidu u Srebrenici“ u okviru konferencije „Od memorijalizacije do učionice: Poučavanje o genocidu u Srebrenici“. Panel je okupio predstavnike obrazovnih institucija i Memorijalnog centra Srebrenica koji su razgovarali o ulozi institucija u razvoju obrazovnih politika i nastavnih praksi koje doprinose očuvanju kulture sjećanja i poučavanju o genocidu u Srebrenici na temelju utvrđenih činjenica.
– Kultura sjećanja se ne predaje — ona se doživi. Naš posao je da svakom djetetu omogućimo taj doživljaj i da mu damo alate da ga razumom brani. Svaki učenik u ovoj zemlji treba bar jednom u školovanju stati u Potočarima. To nije ekskurzija — to je lekcija koju učionica ne može dati -kazao je, između ostalog, Mušija.

Među hiljadama ljudi koji su ovih dana stigli u Memorijalni centar bili su i zaposlenici Rudnika mrkog uglja Kakanj. Nakon tri dana pješačenja putem dugim više od stotinu kilometara, od Nezuka do Potočara, Marš mira završili su Samir Jašarspahić, Emir Čaluk, Edin Kurtović, Almir Čizmić, Alen Šemić, Muhamed Begovac, Nedžad Smailović, Armin Husika i Dino Kulović. Njihovi koraci nisu bili samo prolazak stazom kojom su se 1995. godine ljudi pokušavali spasiti. Bili su izraz poštovanja, sjećanja i ljudske solidarnosti. Na isti cilj stigli su i Mirhat Čajo, učesnik Biciklističkog maratona Bihać–Srebrenica, te Armin Berbić, koji je u jednom danu prešao 500 kilometara od Bihaća do Potočara, noseći istu poruku – da istina traje onoliko koliko su je ljudi spremni nositi. Direktor Rudnika mrkog uglja Kakanj Iso Delibašić pridružio se delegaciji u Potočarima, gdje su zajedno prisustvovali komemoraciji, kolektivnoj dženazi i ukopu posmrtnih ostataka deset žrtava, pronađenih i identificiranih tek nakon više od tri decenije.
U Maršu mira su učestovali i drugi žitelji gradova i općina Zeničko-dobojskog kantona, cijele države Bosne i Hercegovine ali i brojne osobe iz cijelog svijeta.

Svjedočenje preživjelih
Kad se genocid u Srebrenici dogodio Muhamed Husejinović je bio srednjoškolac u Tuzli, na početku izjave za naš list napominje da je ova zona bila demilitarizovana i pod zaštitom UN-a. Mnogobrojni članovi njegove porodice su nastradali.

– Posmrtni ostaci mog oca su pronađeni u tri masovne grobnice, ubijen je u Kozluku a vilica je nakon 13 godina pronađena u Kamenici. Ukopan je u Potočarima 2003. godine, kad je bila prva dženaza. Kasnije nisam pristao da se mezar ponovno kopa, da stave ostale kosti -kaže Husejinović te dodaje da i nakon 31 godine svaki 11. juli podsjeća na genocid i teški su osjećaji.
– Znamo ko je trebao da čuva zaštićenu zonu. Pripadnici vojske bosanskih Srba i MUP-a RS uz pomoć jugoslovenske vojske su napravili genocid. Znamo da je bilo angažovano oko 30.000 vojnika bosanskih Srba uz pomoć jedinica Valjevskog, Užičkog i, ako se ne varam, Novosadskog korpusa -kaže Husejinović te dodaje da je Mjesna zajednica Potočari prije rata imala oko 5.500 stanovnika a danas ih ima oko 200. Na kraju je istakao da nikad neće zamijeniti niti prodati svoju kuću.

Ratne devedesete u svom selu Milačevići proveo je Džemal Hasanović. Padom Srebrenice je zajedno s ostalim muškarcima krenuo je prema slobodnoj teritoriji. Na početku razgovora kaže da bi se o tih 18 dana moglo napisati mnogo knjiga.
– Bilo nas je dosta, u putu su se neki odvajali. Pomagali smo jedni drugim kad god smo mogli. Na Crni vrh smo došli po danu te smo odlučili da se odmorimo do noći. Kad sam se probudio, mnogi od njih su otišli i ostavili mene sa sinom i još jednim čovjekom. Dragi Allah najbolje zna da li je moja sreća jer su njih sve uhvatili i završili su u logoru. Bila je mjesečina, asfalt se sjajio, prešli smo u šumu i nastavili dalje -kaže Hasanović te dodaje da su putem doživjeli brojne opasnosti.
– Opkolili su nas u Mravincima, u Grabiku. Krenuli smo prema cesti na kojoj je bilo izranjavanih naših ljudi. Nismo znali od kud pucaju po nama. U selu Čalikovići s mojim sinom i sa mnom je bio Aner Rizvanović iz Glogove, bio je završio Školu rezervnih oficira kao i moj sin, te su njih dvojica odlučili da prođemo između dvije vatre. Puzili smo niz brdo, po rosi, proletili kroz jednu ogradu te došli do jedne bukve. Ispred nas je bila gola njiva s koje su pucali po šumi -kaže Hasanović sa suzama u očima te dodaje da je vidio brojne zločine na putu prema slobodi.
– Ostali smo tu do sljedećeg jutra pa smo se izvukli kroz obližnji potok. Kad smo kasnije, sedamnaesti dan, stigli do sela Bulatovci bilo nas je možda i 300 u grupi. Naišli smo na Srbe te smo se podijeli u manje grupe i krenuli u bijeg. Primijetili su nas i počeli bacati granate po nama. Od jedne detonacije sam pao, kad sam došao sebi vidio sam da i drugi leže oko mene. Primijetio sam sina kako vuče desnu nogu i govori mi da bježim. Pobjegao sam iznad jedne kuće i uskočio u betonski bazen zajedno s još dvojicom. Kad je pao mrak, krenuli smo da ga tražimo a samo smo vidjeli krv na asfaltu -govori Hasanović kroz jecaje.
– Govorili su mi da je uhvaćen, da će ga odvesti u bolnicu a onda u razmjenu. Nagovorili su me da se vratimo. Kasnije sam saznao da je moj sin prešao u treću kuću niže nas, popeo se na sprat te na zidu napisao ko je, odakle, koga sve ima. Nakon dolaska IFOR-a, našli su tu njegove kosti. Identificirao sam ga u bolnici na Gradini i odmah se onesvijestio -kaže Hasanović te dodaje da je njegov sin imao rane od gelera u kuku i pozadini glave. Prije dvije godine je prenio sina s tuzlanskog Borića u memorijalni centar u Potočarima. U Memićima na području Brezika je 18. dan nakon pada Srebrenice stigao do slobodne teritorije.

Sjećanje na Srebrenicu, na genocid, na jedan od najtežih i najvećih zločina u modernoj europskoj povijesti, ne traje samo jedan dan. Ono se njeguje kroz priče, knjige, simbole i brojne aktivnosti koje ne dopuštaju zaborav. Upravo zato su u Kaknju, povodom obilježavanja 31. godišnjice od počinjenog genocida u Srebrenici, organizovane brojne aktivnosti kojima je odata počast žrtvama, a među kojima su, između ostalih, zajedničko heklanje Cvijeta Srebrenice, promocija knjige „Mrtvare“, ali i mirna šetnja i učešće građana u Maršu mira.

Učesnici Marša mira
U Kaknju je proteklog utorka, 7. jula, upriličen ispraćaj učesnika ovogodišnjeg Marša mira, koji su i ove godine dostojanstveno predstavljali Kakanj na putu sjećanja prema Potočarima. Učesnici iz Kaknja pridružili su se hiljadama ljudi iz Bosne i Hercegovine i svijeta u pohodu koji za cilj ima odavanje počasti žrtvama genocida u Srebrenici i očuvanje kulture sjećanja. Organizaciju odlaska kakanjske grupe i ove godine realizovalo je Udruženje građana “Marš mira”.
Već godinama Kakanjci odaju počast žrtvama srebreničkog genocida učestvujući u Maršu mira, iskazujući na taj način pijetet prema nevino stradalim Srebreničanima u julu 1995. godine. Ove godine, iz Kaknja je u Maršu mira učestvovalo više od 30 Kakanjaca.
„Kao i svake godine, Kakanjci su ažurni po pitanju toga i mi idemo da obavimo Marš mira u sjećanju na žrtve genocida. Emocije savladaju, što bi rekli i kamen zaplače, ne može čovjek ostat ravnodušan na sve, naročito na učesnike, koji tri dana slušaju priče od preživjelih, gledaju gdje su ljudi stradali, na koji način su stradali ljudi,“ istakao je Sabit Avdispahić, iz Udruženja građana “Marš mira” Kakanj.
Pod zastavom „Kakanjska raja“ u Maršu mira je učestvovalo još 10-ak Kakanjaca a dvojica od njih su u Potočare stigli pješice iz Kaknja. Ševal Smajić (67 godina) kaže da je put bio dugačak oko 270 kilometara.
„Ovo je drugi put. Moj kolega Hamza je već veteran jer je 18 puta bio u Maršu mira a ukupno četiri puta skroz iz Kaknja. Mi nemamo nikakve veze s nekim organizacijama ili udruženjima, nego smo prijatelji koji su se okupili. Tradicionalno obilježavamo ovaj dan sjećanja na žrtve genocida. Prvo smo pet dana putovali iz Kaknja do Nezuka a onda tri dana do Potočara. Došavši u penziju, prošle godine, odlučio sam da više nema izvlačenja. Prošlu godinu sam pohodio ovo za mene svojevrsno hodočašće, jedan svojevrsan hadž koja mati nije uspjela obaviti. Prošle godine sam to obavio za nju, ove godine za rahmetli babu a dogodine, ako Bog da, za brata koji je poginuo u proteklom ratu“, kazao je Smajić.
Vođa grupe rudara iz Kaknja, Samir Jašarspahić istakao je da su sva desetorica, bez problema, i ove godine prošli kompletnu rutu, dostojanstveno kako se i očekuje.

„Već treću godinu idemo zajedno ispred našeg rudnika. Najsnažnija emocija u ova tri dana je zasigurno ovaj ulazak u Memorijalni centar, doček koji nam je pripremljen. Kad vidimo sva ova tužna i uplakana lica, čovjek jednostavno ne može ostati ravnodušan“, kaže Jašarspahić.

Mirna šetnja
I ove, kao i svake godine, u Kaknju je, u subotu, organizovana mirna šetnja za Srebrenicu, u znak podrške žrtvama, svirepo ubijenih Srebreničana. Kao i prošlih godina, šetnja je upriličena od Sahat kule do centralnog Spomen-parka, gdje je položeno cvijeće i proučena dova za žrtve genocida. Upriličena je i izložba “Nada i strah”, autora Elvira Jusufovića, nastala prema knjizi “Moj osmijeh je moja osveta”, Dževe Avdić, u blizini Spomen-parka, a u organizaciji JU Kulturno-sportski centar Kakanj. Tačno u 12:00 sati oglasile su se sirene Civilne zaštite u znak podrške žrtvama genocida u Srebrenici i čuvanja kulture sjećanja.
Simbolično, i zgrada Općine Kakanj je bila osvijetljena zelenom bojom u znak podrške, suosjećanja i sjećanja sa žrtvama i preživjelim u agresiji na BiH i genocida u Srebrenici. Načelnik Općine Kakanj Mirnes Bajtarević prisutvovao je panelu pod nazivom „Institucionalni pristupi obrazovanju o genocidu u Srebrenici“ u okviru konferencije „Od memorijalizacije do učionice: Poučavanje o genocidu u Srebrenici“, koja je održana u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari. Prisustvovao je i dočeku učesnika Marša mira u Potočarima 10. jula, a narednog dana bio je sa svojim sugrađanima kako bi odali počast žrtvama genocida u Srebrenici.

Promocija knjige „Mrtvare“ i
zajedničko heklanje Cvijeta Srebrenice
Među brojnim aktivnostima kojima je Kakanj obilježio 31. godišnjicu od počinjenog genocida u Srebrenici jeste i promocija knjige „Mrtvare“, autora i književnika Kemala Musića
JU „Gradska biblioteka“ Kakanj, u saradnji sa Udruženjem žena “UŽOK” Kakanj, organizovala je, u petak, zajedničko heklanje Cvijeta Srebrenice. Građani Kaknja, i na ovaj način, odali su počast žrtvama genocida u Srebrenici, čuvajući kulturu sjećanja za buduće generacije.
„Hvala svim učesnicama koje su svojim vremenom, trudom i vještinom utkale niti sjećanja, poštovanja i nade u svaki izrađeni cvijet. Zajedničkim radom još jednom smo pokazali koliko su solidarnost, zajedništvo i kultura sjećanja važni za našu zajednicu. Svaki isheklani Cvijet Srebrenice nosi snažnu poruku, da pamtimo, odajemo poštovanje nevinim žrtvama i čuvamo istinu za buduće generacije“, poručili su iz kakanjske Biblioteke.