U nedjelju, 14. decembra 2025. godine, na ahiret je preselio Besim Spahić, ratni načelnik Općine Zenica, novinar, pjesnik, pripovjedač, političar… Prije i poslije svega bio je nepopravljivi sanjar, a u najtežim ratnim danima po Zenicu i Bosnu i Hercegovinu – ustrajni vizionar. Bio je i ambasador Bosne i Hercegovine u Republici Turskoj, predsjedavajući Skupštine Zeničko-dobojskog kantona i zastupnik u Federalnom parlamentu.
Ratni načenik općine Zenica
Rođen je u Rebrovcu – Pojske, kod Zenice. Školovao se u Stranjanima, Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu i na Univerzitetu u Prištini, gdje je na Filozofskom fakultetu završio studij orijentalistike. U Prištinu je otišao jer je to bila jedna od rijetkih mogućnosti da svršenici Medrese nastave studij, a broj takvih visokoškolskih ustanova u bivšoj nam domovini nije bio veći od broja prstiju na jednoj ruci. U Prištini su njegovi profesori, između ostalih, bili i akademik Hasan Kaleši i Haris Siljadžić, koji je, kao i Besim Spahić, bio istinski zaljubljenik u lijepu riječ. Po završetku studija vratio se u rodnu Zenicu i zaposlio kao novinar, potom, i urednik u Službi za informisanje Željezare Zenica.
U teškim danima aprila 1992. godine, što bi rekao naš narod, ni kriv ni dužan, postaje načelnik Općine Zenica, potom i čelni čovjek Ratnog predsjedništva. Ne zato što se borio da to bude, već zato što drugi nisu smjeli, il’ nisu htjeli da se prihvate tog izazova.
Važne odluke u najtežim vremenima
Istinski zaljubljenik u Bosnu i Hercegovinu i njene ljepote vjerovao je i ustrajao u očuvanju njene multietničnosti i multikuturalnosti – i u najtežim vremenima. Među njegovim najbližim saradnicima, sve vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, bilo je i Srba i Hrvata, i na mjestima pomoćnika načelnika, i na čelu nekih općinskih službi, i u javnim preduzećima i ustanovama.
Osim usijane fotelje, dočekali su ga: problemi s Kasarnom i bivšom JNA, naoružana sela u kojima je živjelo većinsko srpsko stanovništvo, borba za povratak mladića iz Zenice koji su već bili na odsluženju vojog roka, a vrlo brzo i dolazak prvih izbjeglica. Trebalo je organizovati otpor, oduprijeti se agresiji, dočekati desetine hiljada izbjeglih iz srednje i istočne Bosne, Bosanske krajine…, te naći rješenja za pomoć Armiji RBiH i preživljavanje stanovništva u vremenu kada je Zenica bila u okruženju i kada su cijene osnovnih životnih namirnica bile astronomski visoke.
Besim Spahić istinski je volio Bosnu i Hercegovinu, njenu prirodu: vodu, stećke, stijenje, izvore, planine i šetnje bosanskim prostranstvima, kao i lijepu riječ i tradiciju. U najkraćem, ovaj zanesenjak i sanjar našao se u to vrijeme u sasvim drugačijem, nemilosrdnom ratnom okruženju. Od obje strane, i iz srednje Bosne i iz Banje Luke, od onih koji su nisu voljeli našu zemlju, stizale su nemoralne ponude o razmjeni naroda. Sve te nebuloze on je prepoznao i, sa svojim najbližim saradnicima, ustrajao u tome da razmjene naroda nema i ne smije da bude. O tome je, po okončanju rata, ostavio i argumentovani pisani trag u knjizi „Zenica na kraju stoljeća: kako smo odbili razmjenu naroda“. Osim unutrašnjih napada, u ratnim godinama nisu mirovali ni obavještaci iz nekih evropskih zemalja, koji su dolazili s ponudom autonomije za Zenicu. Međutim, ni Besim Spahić, kao ni njegov kolega i prijatelj Selim Bešlagić, načelnik Tuzle, nisu dozvolili da im drugi sole pamet i nameću bolesne prijedloge i rješenja. Preko Breze, Vareša i Zvijezde održavane su veze ova dva slobodoljubiva grada na svim poljima. Zeničani su, i to treba spomenuti, bili uz Tuzlake odmah nakon zločina na Kapiji, a Tuzlaci uz Zeničane nakon pokretanja klizišta Oglavak kod Nemile.
Patriota starog kova
Zijad Imamović, koji je u godinama agresije na Bosnu i Hercegovinu bio šef Kabineta načelnika Općine Zenica, nakon vijesti o Spahićevoj smrti, napisao je i, između ostalog, objavio i ovo: „Besim Spahić bio je patriota starog kova, ponosan i beskompromisan u odbrani vrijednosti na kojima je odgajan i po kojima je funkciniralo zajedništvo naših naroda.“
Petnaest godina nakon prve, Besim Spahić objavio je i drugu knjigu. „Ima jedna zemlja“ naziv je Spahićeve zbirke poučnih priča i rodoljubive poezije, o rodnom selu Pojske, o Vranjači, Malkinom mostu, Vranduku, Šejh-Aganovoj vodi, ali i o Foči, u najkraćem – o duhovnosti Bosne.
Otišao je još jedan autor – sanjar i vizionar, ali su ostali pisani tragovi u njegovim djelima i ljudi koji ga se sjećaju kao borca protiv zla i nepravde, kao čovjeka punog ljudske topline, zanesenjaka koji je znao da odluta za leptirima, pticama i ribama, ali nikada nije otišao ni odustao od principa ljudskosti i razumijevanja različitosti.
M. Kasap
