Deseti međunarodni festival muzičkih dokumentarnih filmova „dokuMfest“ u organizaciji Klupske muzičke scene Zona održan je prošle sedmice u Zenici. Na jubilarnom izdanju jedinog bh. festivala u svijetu sve popularnijeg žanra – muzičkih dokumentaraca prikazano je šest regionalnih filmova.
Želja održati i koncert
Direktor i osnivač ovog festivala, Josip Dujmović, na početku razgovora za Našu riječ kazao je da već duže vrijeme i sam snima dokumentarne filmove u gradu.
– Pratim produkciju, čim vidim da je snimljen film i spreman za distribuciju, javljam se autorima. Sad tu dođu veliki krediti, poznate su im moje aktivnosti. Moj, još uvijek, neostvareni san je da se uz „dokuMfest“ održi i koncert nekog čiji se film prikazuje. Međutim, iako sam uvijek aplicirao s projektom u kojem to stoji, nikad nisam dobio novac da dovedem ta neka „ozbiljna imena“. Možda se ta moja želja ispuni u drugoj deceniji „dokuMfesta“ -kaže Dujmović.
Osim projekcija filmova, na Festivalu se svaki put održavaju i promocije knjiga vezanih uz muziku. Ovaj put gost je bio Brano Jakubović, osnivač i muzičar Dubioze Kolektiv, koji u knjizi „Moje Dubioze“ donosi zbirku priča u kojima se prepliću lična iskustva i muzičke epizode iz više od dva desetljeća stvaranja s Dubioza kolektivom. Tu su priče o bendu, putovanjima, prijateljstvima i obiteljskim trenucima.
Moje dubioze
Jakupović kaže da nije bilo planirano da se objavi knjiga. Tu su priče koje je zapisivao zbog borbe s vlastitim duhovima, počeo je u toku korone i nastavilo se.
– U međuvremenu je to Edo Zubčević počeo objavljivati u Nomadu. Prošle godine sam imao neko „zaglavljivanje“ u bolnici i tu sam odlučio da popunim jednolične dane, da dam sebi zadatak da od tih priča pokušam napraviti veziju knjige. Na neki način mi je to mentalno skratilo boravak u bolnici, imao sam o čemu razmišljati. Iskreno da kažem, nemam pojma kakva je knjga -kaže Jakupović te ističe da knjiga nije niti blizu klasične autobiografije.
– To bi bilo dosadno pisati. Imali smo ponude od dosta ljudi da budu „ghostwriteri“. Ove priče su puno intimnije, dublje. Ljudi koji nemaju pojma da uopće postoji bend ih mogu čitati bez problema -istakao je Brano te dodao da se knjiga može nabaviti u brojnim knjižarama po regionu.
– Tek se prevodi na engleski i španski jezik, trenutno je samo izdanje na našem i imamo promocije širom bivše države. Knjiga je pisana na sva tri naša jezika u isto vrijeme i nema potrebe da se prevodi na srpski, hrvatski ili bosanski. Ja sam dijete iz „onog sistema“ te ne mogu jasno da razlučim koji koristim od ta tri navedena. Eventualno bi bilo u redu prevesti je na makedonski ili slovenački jezik -kaže Jakupović na kraju razgovora.
