Slijepe i slabovidne osobe trebale bi biti ravnopravni i vidljivi članovi društva. Ipak, uglavnom nisu. Iako se ova populacija naučila nositi s vlastitim poteškoćama i suočavati s mnogim izazovima, važno je podizanje svijesti o važnosti njihovog ravnopravnog uključivanja u svakodnevne društvene aktivnosti.
Problemi življenja
Svakodnevno se suočavaju s mnogim izazovima kao što su rupe na cestama, parkirani automobili na trotoarima, neprilagođeni i označeni prilazi. Često su, kako bi završili određene aktivnosti, prinuđene su tražiti pomoć porodice i prijatelja. „Jedan od najvećih problema sa kojima se susrećem jesu poteškoće pri samostalnom kretanju. Naime, stepenice u našem gradu, bilo da je riječ o zgradama ili javnim ustanovama i institucijama, nisu obilježene pa tako nikada ne znam gdje počinju, a gdje završavaju. Rasvjeta je loša pa je moje kretanje navečer onemogućeno. Ukoliko bi, pak, željela da koristim bijeli štap i tu bi imala brojnih problema, prvenstveno, sa automobilima koji se parkiraju po trotoarima ali i sa rupama i oštećenjima na trotoarima jer postoji mogućnost pada i povreda. Također, obavještenja u javnim institucijama i ustanovama nisu prilagođena ovoj populaciji, odnosno nisu napisana na Brajevom pismu i veoma često su napisana izuzetno sitnim slovima tako da je nemoguće da se pročita“, kaže Zeničanka Amela Šekić, istakavši da je, kada želi obavljati svakodnevne obaveze i aktivnosti, prinuđena osloniti se na pomoć roditelja ili prijatelja.
Otežano zapošljavanje
Pravo na ortopedska i druga medicinska pomagala teško ostvaruju, a veliki problem predstavlja i otežano zapošljavanje. Umjesto poboljšanog načina života, ova populacija ograničena je na život u zatvorenom prostoru ali i borbu protiv predrasuda. „Društvo smo u kojem još uvijek postoji visok nivo predrasuda kada su u pitanju osobe sa invaliditetom. Sa predrasudama sam se susretala najviše tokom obrazovanja, a potom pri zapošljavanju. Pojedini profesori su mi govorili da nisam trebala pohađati redovnu školu, te sam, velikim dijelom zbog svog invaliditeta, teško sticala prijatelje. Tri godine sam bezuspješno pokušavala pronaći posao, bez obzira na moje kvalifikacije, jer svaki poslodavac želi zaposliti osobu kojoj ne mora prilagođavati uslove rada“, kaže Šekić, te dodaje da joj je većina pomagala, koja bi joj omogućila kvalitetniji život i veći nivo samostalnosti, nedostupna. „Riječ je o pomagalima koja su skupa, a koja, prema važećoj odluci o ortopedskim i drugim pomagalima, ne ostvarujem pravo. Pa tako, nemam pravo na govorni softver koji bi mi omogućio da samostalno koristim računar, kao ni pravo na zvučni toplomjer koji bi mi pomogao da lakše i, ono najvažnije, da sama izmjerim temperaturu kada sam bolesna“, poručila je Šekić.
