„Imam veliku porodicu, ali kad god i gdje god vidim da nekome nešto ne ide, pomažem, koliko mogu. Volim dobre ljude. Kad s nekim sjedim za stolom, ne gledam kako je kome ime, samo neka je čovjek. Ne volim politiku, to mi škodi. Svoj novac ulažem u dobrovoljni prilog, pomoć i volio bih da se što više aktivista pojavi, da budemo u zajednici i da napredujemo“, riječi su to 80-godišnjeg Mujage Gazića iz Željeznog polja kod Žepča, naselje Orčevići.
Ne zaboravlja mještane
U Žepču je Mujaga poznat kao veliki humanitarac i vakif, a najveći dio svog života proveo je radeći u Švicarskoj, daleko od svoje porodice – žene i osmero djece. Ipak, za sve te godine, kao ni danas, ne zaboravlja svoje mještane.
„U Švicarsku sam otišao 1972. godine i tamo sam radio 40 godina. Bio sam zidar i tesar. Žena se brinula o djeci, odgajala ih i školovala. Bila je poštena, a i ona je puno voljela raditi. Bila je pobožna. Preselila je prije 10 godina. Imam osmero djeco, 22 unučadi i 13 praunučadi. Svi su se razišli, otišli svojim putem i, što je najvažnije, dobri su ljudi. Nije ni meni bilo lahko, tolike godine samo tašnicu u ruke i napusti svoju ženu i djecu, kako bih zaradio svoju penziju. Ali, nisu mi pare interesantne, meni je važno da što više nečeg korisnog napravim i što više ljudima pomažem. Kad vidim bolesnoga čovjeka, pomognem koliko mogu, od srca“, priča nam Mujaga.
Ne žali novac ni vrijeme
Nikada, kaže, nije žalio novac, ali ni vrijeme uloženo u brojne akcije. A puno ih je, baš kao i onih pojedinaca kojima je Mujaga nesebično pomogao.
„Kad je prvi asfalt došao u Željezno polje, možda 1989. ili 1990. godine, odmah sam uplatio četiri hiljade franaka. Prvu autobusku stanicu sam napravio 2009. godine, doveo sam vodu i izgradio javnu česmu. Imali smo hodžu, koji je održavao greblje, kad je preminuo, zamolio sam dijasporu da sredimo to greblje, nije se vidio ni jedan nišan. Svi su se složili. Kupili smo materijal, bilo je tu dosta posla. Napravili smo 138 metara kamenog zida i ogradili greblje. Za željeznu konstrukciju sam sam od sebe odvojio pare, tako da je sve ograđeno. Kada se ulaz radio, zvali su me u MZ da dođem. Dobio sam i zahvalnicu. Tu su bili svi, načelnik Općine, a ja sam bio u radnom odijelu. Poslije toga sam krenuo praviti put za selo. Tu samo ostavio 250 radnih dana. To je bila kozja staza, kamenjar i nijedna firma to ne bi uradila. Sabrao sam komšije i dijasporu, koji su se uključili, te smo 360 metara puta uradili. Sad je asfaltiran i postavljena je ograda od autoputa“, priča nam Mujaga.
Ostatak pročitajte u printanom izdanju
