Zalaskom sunca u srijedu, 18. februara, nastupa blagoslovljeni mjesec ramazan, najodabraniji mjesec za muslimane, i tada će se klanjati prva teravija. Prvi dan posta je u četvrtak, 19. februara. Post u mjesecu ramazanu ubraja se među temeljne stubove islama, a o brojnim blagodatima ovog mjeseca, prilici da postanemo bolji ljudi, ali o tome kakvi su nekada bili ramazani, razgovarali smo sa Ismailom ef. Jusufovićem, imamom džemata Nemila – Medžlis Islamske zajednice Zenica, koji je imamsku dužnost obavljao na području Medžlisa Zenica u džematima: Vranduk, Gnjusi i Pojske.
Lijep odnos prema i među džematlijama
NR: Kakva iskustva nosite sa sobom, čemu ste težili tokom svog rada, šta je obilježilo 38 godina Vaše imamske službe?
EF. JUSUFOVIĆ: Na početku našeg razgovora želim Vam izraziti zahvalnost što imam priliku govoriti za Našu riječ. Radeći u pomenutim džematima, steklo se veliko ali i raznoliko iskustvo jer svi džemati u kojima sam vršio imamsku dužnost svrstavaju se među najstarije džemate na području MIZ Zenica. Posebno napominjem intenzivnu vjersku tradiciju u džematima Vranduk i Pojske koja se i danas osjeti po samom spomenu imena ova dva džemata a ona je posebno vidljiva unutar tih džemata u smislu lijepih i dobrih međurodbinskih, međukomšijskih te općenito međuljudskih odnosa. U svom imamskom pozivu težio sam onome čemu teži svaki odgovoran i savjestan imam, a to je izgradnja lijepog odnosa prema ljudima, što bi se reklo našim imamskim žargonom, lijep odnos prema džematlijama i među džematlijama. Zatim podučavanju osnovnim islamskim propisima naše mektebske djece i omladine te primjerenom ponašanju u džematu i na drugim mjestima. Trideset osam godina rada obilježilo je nastojanje da budemo bolji i da nam bude bolje. Da budemo bolji u svom vjerovanju, praktikovanju islamskih dužnosti te u svakodnevnom ponašanju. Da nam bude bolje u smislu izgradnje džematske infrastrukture, prvenstveno mislim na gradnju ili renoviranje džamija, mesdžida, imamskih kuća, gasulhana, abdesthana i ostalog što je potrebno za normalno funkcionisanje jednog džemata.
NR: Možete li napraviti poređenje, kakvi su nekada bili ramazani a kakvi su danas?
EF. JUSUFOVIĆ: Znate, ramazani tj. mjeseci posta su uvijek isti samo su ljudi ili bolje rečeno generacije ljudi različite. Ne razlikuje se mnogo odnos prema ramazanu nego su specifične sitnice koje su činile određenu ramazansku draž. Prije nepunih 38 godina, kada sam ja počeo raditi kao imam, ramazan se dočekivao ustaljenim adetima i običajima, obilazila se rodbina i komšiluk, naše majke i sestre su sređivale kuće, čistili se seoski puteljci i mahale dok su žene i djevojke posebno sređivale i uljepšavale džamije i mesdžide. Ramazanska atmosfera se odvijala uglavnom u krugu porodice i džemata što joj je davalo posebnu draž. To su bili lijepi sehuri i još ljepši iftari koji su okupljali prvenstveno sve članove porodice a povremeno i zvane goste s kojima se dočekivao iftar. Kandilji na munarama i ezani sa munara, za nas, vjernike, su uvijek lijepi i dragi a u mjesecu ramazanu u iftarsko vrijeme isti ti kandilji i ezani bili su najljepši i najdraži detalji kojima su se radovali svi postači, od onih najstarijih i najozbiljnijih, do male djece koja su svojom grajom označavali kraj dnevnog posta. Radilo se mnogo, fizički se radilo, tako da je svaki postač na kraju dana osjećao slast pobjede jer se uspjevalo zadato uraditi i ispostiti. Nakon iftara, u porodičnom abijentu, ljudi sa ljudima, žene sa ženama, djeca sa djecom, odlazilo se na teravih-namaz a nakon klanjanja teravih-namaza, zajedničkog zikra i dove, ista društva su nastavljala druženje nekada duže a nekada kraće vrijeme, družilo se i u tom druženju se uživalo. Kraj mjeseca ramazana je tražio da se predramazanske aktivnosti čišćenja ponove jer dolazi mubarek bajram koji je kruna svega i posebna draž.
Danas je to drugačije, ramazani, sehuri i iftari su i dalje lijepi i dragi, da se razumijemo, još uvijek su porodični, međutim, meni se čini da nedostaje ona nekadašnja draž koja je dolazila sama od sebe, vjerovatno zbog brojnijih članova u porodici ili zbog pomenutih druženja. Danas, odrasli, ali i njihova djeca, iftare dočekuju najčešće sami, uz tv ekrane, čekajući kandilje i ezane na ovom ili onom programu, koji zaokupljaju našu pažnju i počesto odvraćaju našu misao od dove Allahu, dž.š., koja je u prediftarsko vrijeme posebno naglašena i posebno bitna. Polahko i neprimjetno, iftare iz naših kuća prenosimo u ugostiteljske objekte i tamo se sastajemo sa svojim najbližim i najdržim. Razumijem poslovne velike iftare ali oni rodbinski i porodični trebaju ostati u kućnom ambijentu jer je bereket u muslimanskoj porodici posebno važan.
Ostatak pročitajte u printanom izdanju
