Neke se ljubavi ne mogu ostaviti iza sebe, ma koliko nas život odveo daleko. Takva je i ljubav Zeničanina Edina Šanjte prema pisanoj riječi. Nakon srednje škole upisao je studij književnosti, koji, spletom životnih okolnosti, nije uspio završiti. Finansijska situacija, ženidba, rođenje kćerke Ide, koja je njegovom životu dala jednu sasvim novu dimenziju i smisao, kao i sve veće porodične obaveze, doveli su do toga da na trećoj godini napusti studij. Nakon toga, radio je različite poslove, nastojeći svojoj porodici omogućiti normalan i dostojanstven život. Godine 2018., zajedno sa suprugom, donio je jednu od najtežih odluka u životu, napustiti Bosnu i Hercegovinu.
„U tom trenutku nismo vidjeli dovoljno perspektive za sebe, a još manje za naše dijete. Kao roditelji, osjećali smo obavezu da joj pokušamo pružiti što više mogućnosti i, kako se to kaže, cijeli svijet na dlanu. Tada smo smatrali da joj to, ostankom u BiH, teško možemo omogućiti. U Saveznoj Republici Njemačkoj sam se prekvalifikovao za ovdje deficitarno zanimanje diplomiranog medicinskog tehničara, te sam danas stalno zaposlen u zdravstvenom sektoru na Izvankliničnoj intenzivnoj njezi“, kaže Šanjta.
Prva objavljena knjiga
Iako se ljubav prema pisanoj riječi u njegovom životu javila veoma rano, danas je ta ljubav pretočena i u roman „Slučaj Organ“, njegovu prvu objavljenu knjigu. „Slučaj Organ“ jeste moja prva objavljena knjiga, ali svakako nije moj prvi susret s objavljivanjem vlastitih tekstova. Kao mladić, bio sam mnogo više okrenut poeziji, a prvi radovi objavljeni su mi još 1998. godine u knjizi „Ispovijest“. Kasnije sam, kao srednjoškolac, na kantonalnom takmičenju osvojio drugo mjesto na konkursu na temu „Budućnost Bosne“. Pisanje me pratilo i nakon toga, između ostalog i kroz angažman spoljnog saradnika u više listova. Dakle, pisana riječ je, s kraćim ili dužim prekidima, praktično prisutna tokom cijelog mog života. „Slučaj Organ“ je, međutim, moj prvi iskorak u formu romana i prva objavljena knjiga. Rukopis sam ponudio izdavačima u Hrvatskoj, BiH i Srbiji i imao sam zaista lijepu okolnost da su sva tri izdavača pokazala interesovanje za njegovo objavljivanje. Na kraju sam se odlučio za izdavačku kuću „Čigoja štampa“ iz Beograda, prvenstveno zbog izuzetno korektnih uslova i odnosa koji su mi ponudili kao autoru debitantu“, kaže Šanjta.
Radnja romana „Slučaj Organ“ u potpunosti je, ističe, fikcija, ali motiv za njegovo nastajanje pronašao je u stvarnom životu, prije svega u sudbinama pacijenata koje je susretao kroz svoj rad u zdravstvu.
Edin Šanjta je bio i dio redakcije „Naše riječi“, što ponosno ističe, a vrijeme provedeno u našoj redakciji pamti po lijepim uspomenama, s posebnom toplinom i zahvalnošću zbog svega što je ovdje naučio.
„Bio sam veoma mlad i upravo zbog toga sam posebno zahvalan kolegama, urednicima i svima koji su tada imali strpljenja da mi pokažu kako se jedna priča gradi, kako se tekst oblikuje i kako se od ideje dolazi do sadržaja koji će biti jasan, zanimljiv i vrijedan čitanja. Iz tog perioda nosim samo lijepe uspomene. „Naša riječ“ mi je bila svojevrsna škola pisanja i novinarstva, mjesto na kojem sam mnogo naučio o formi, strukturi i odgovornosti prema napisanoj riječi. Naučio sam da dobar tekst nije samo ono što želimo reći, nego i način na koji ćemo to prenijeti čitaocu. Zato mi je danas posebno drago i na neki način simbolično što upravo „Naša riječ“, čiji sam nekada bio dio, sada pokazuje interesovanje za moj prvi roman. To ovom razgovoru i cijeloj priči daje jednu posebnu, ličnu dimenziju“, kaže Šanjta.
„Radio sam na odjelima gerijatrije i pulmologije, a danas radim na intenzivnoj njezi i, tokom tih godina, gledao sam ljude čiji se život gasio zbog otkazivanja jednog organa. Upravo tu počelo se nametati pitanje koje me dugo nije napuštalo: koliko života bi moglo biti spašeno kada bi svijest o doniranju organa bila veća? Možda zvuči grubo, ali i smrt je sama po sebi gruba. Čovjek umre i sa sobom odnese organe koji su nekome drugom mogli značiti život. S druge strane, jedan donor može spasiti do osam ljudskih života. Kada se suočite s takvim podatkom, a istovremeno iz neposredne blizine gledate ljude koji čekaju transplantaciju, teško je ostati ravnodušan“, kaže Šanjta.
Ostatak pročitajte u printanom izdanju
