Dijabetes. „Tihi ubica“. Godinama može tiho napredovati, ali bez izraženih simptoma. Međutim, što više znamo o dijabetesu, spremniji smo i djelovati na vrijeme, te (sa)čuvati svoje zdravlje. Važno je neprestano ponavljati o učestalosti šećerne bolesti te ukazati na značaj edukacije i prevencije.
„Informacije o dijabetesu ne mogu se dobiti niti u zdravstvenom sektoru, koji se bavi dijabetesom, niti u školskim ustanovama, crkvama i džamijama,… Dakle, vrlo malo se govori o jednom od najvećih problema današnjice, dijabetesu, kao „tihom ubici“. Poslije dijabetesa, sve što dolazi od drugih bolesti je daleko gore kod onih koji su dijabetičari, nego kod onih koji nisu. Zato dijabetes ima, u svijetu priznato, ime „tihi ubica“. Upravo zbog toga smo, sada već davno, osnovali gradska i općinska udruženja pa smo se udružili u kantonalni savez. Borili smo se, borimo se i ta borba traje i dalje. Danas nam je primarno da, barem u segmentu koji je najodgovorniji za dijabetes, a to je zdravstveni sektor, dobijemo centre u kojima bi mogli dobijati informacije o našim potrebama ili boljitku našeg stanja kao dijabetičara“, ističe Ibrahim Delibašić, predsjednik Saveza udruženja dijabetičara Zeničko-dobojskog kantona.
Stvoreni svi preduslovi
Delibašić je, nedavno, zajedno sa generalnim sekretarom Saveza, Harisom Delićem, razgovarao sa premijerom Zeničko-dobojskog kantona Nezirom Pivićem i ministricom zdravstva dr. Aidom Salčinović, upoznavši ih s problemima s kojima se suočavaju osobe oboljele od dijabetesa, posebno imajući u vidu da je na području Kantona registrovano oko 30.000 oboljelih. Podsjetili su da je prije deset godina, na inicijativu Saveza, planiran projekat uspostavljanja šest edukacijskih centara za dijabetes – u Zenici, Žepču, Maglaju, Tešnju, Kaknju i Zavidovićima – za koje su tada bila obezbijeđena sredstva i potrebna oprema, ali projekat nikada nije realizovan.
„Kroz ove dijabetes edukacijske centre, naša želja je da napravimo inkluziju nevladinog sa zdravstvenim sektorom, gdje bi kao osnovna podrška zdravstvenom sistemu, osnovna pomoć u sprječavanju i liječenju dijabetesa, bio putem oboljelih od dijabetesa“, kaže Delibašić, ističući da će insistirati, a što je jako zanimljivo, da ljekari u ovim centrima ne nose bijele mantile, da bi najmlađe oslobodili od ovog straha, znajući da se kod djece javlja averzija prema bolničkom osoblju i svim osobama koje nose bijeli mantil.
„Mi smo nevladin sektor i mi smo izrazili naše potrebe. Mi hoćemo centre. Učestvovali smo u obezbjeđenju svih uslova koji su bili do nas, da se ti centri otvore. U pripremi ovih edukacijskih centara, zdravstveni sistem je izvršio obuku kadrova putem Medicinskog fakulteta u Zenici međutim, ti centri nisu zaživjeli, po našem mišljenju, iz nerazumljivih razloga. Mislim da su stvoreni svi preduslovi za to i mi tražimo od institucija da se one izjasne o potrebi ovih centara. Imali smo nedavno razgovor u Vladi ZDK, dobili smo punu podršku, ona je i javna i transparentna u svakom segmentu moći djelovanja Vlade i Ministarstva zdravstva ZDK. Očekujemo da rezultati budu implementirani u toku slijedeće godine“, naglašava Delibašić.
Kako god je porodična medicina u organizaciji zdravstvenog sistema dala određene rezultate koji su pozitivni, i ovi edukacijski centri, kojih bi u ZDK trebalo biti šest, što je pilot projekat, a u vrlo kratkom periodu bi zaživjeli u svim domovima zdravlja, bi značajno doprinijeli boljoj prevenciji, kontroli bolesti i podršci oboljelima. „Ti centri bi funkcionirali na principu ambulanti porodične medicine, samo što bi tu dolazili isključivo dijabetičari, radili bi obučeniji ljudi, educiraniji zdravstveni radnici i ljekari koji bi pomagali dijabetičarima u smislu poboljšanja njihovog zdravstvenog i opšteg stanja. Mislimo da su ti centri nužni. Oni su, prema onome što mi saznajemo u našoj komunikaciji sa međunarodnim organizacijima, već poznati i u cijelom svijetu“, objašnjava Delibašić.
Ostatak pročitajte u printanom izdanju
