“”ONI SU BUDUĆNOST BIH”
Dok mnogi mladi još uvijek pokušavaju pronaći svoj put, 22-godišnji Adis Arnaut iz Zenice je već postigao rezultate vrijedne divljenja. Iza sebe, već sada, kao student koji je završio treću godinu studija, ima impresivan uspjeh, potvrđen desetkama na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zenici, Katedri za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost. Pored toga, autor je tri knjige, nosi titulu najmlađeg autora u Bosni i Hercegovini, te je dobitnik mnogobrojnih literarnih nagrada u svom književnoumjetničkom životu.
„Što se tiče samog školovanja, ne samo mog nego i svačijeg, smatram da svaki odličan učenik u ovoj zemlji treba da ima privilegije jer to je jedan jako trnovit put, put za hrabre. Ne bih da klišeiziram zamisao izjavama da je to samo put redovnog i učestalog učenja, pa ću reći da, osim toga, dobre ocjene iziskuju odricanje raznoraznih zabavnih dijelova života, zbog čega mi je ponekad i krivo jer Bosna i Hercegovina nije sigurno gnijezdo za naučnike, umjetnike, školovane ljude, a to nam pokazuje statistički pogled na broj emigriranih znalaca, gdje BiH iznjedri svoje znalce i šalje ih daleko preko mora i gora, a istina je i da se skoro pa uvijek pažnja posvećuje nekim prostijim i komercijalnijim pojavama poput sporta, trač tabloida – panem et circenses (lat. hljeba i igara, op.a.). Samim tim, svaki student ili umjetnik koji se mukotrpno bori da ostvari svoje ciljeve ovdje je jako hrabar. Najvažnije je ne posustati! Kada govorimo o izboru studija, mislim da je najvažnije i najprirodnije da se izabere nešto u čemu smo najbolji. U mom slučaju, to su gramatika, pravopis i književnost, kao i rad sa djecom, pa samim tim mislim da je jasno zašto sam izabrao tu branšu. Sve u svemu, desetke u indeksu ne pišu se same, pišu ih razna odricanja i ponekad more suza uz veliki trud i napor“, kaže Arnaut.
Život nije bajka…
Ipak, s druge strane, iza njega se kriju i godine sazrijevanja kroz teške životne okolnosti, izazove i gubitke. Upravo su ga ta iskustva, kako i sam kaže, naučila da razmišlja zrelije od svojih vršnjaka i postala svojevrsno „gorivo“ za sve što je već postigao. Među najtežim trenucima s kojima se sučio svakako je gubitak sestre. To je bol koja će uvijek biti prisutna i neizbrisiva, ali ga je i dodatno učvrstila da, upravo zbog svoje sestre, bude još bolji, hrabriji, i da ona bude ponosna na njega.
Sebe u budućnosti vidi kao prosvjetnog radnika, čak iako su, ističe, želje jedno, a mogućnosti u državi drugo. „Rad s djecom me raduje i mislim da je posao nastavnika najplemenitiji posao. On je fabrika koja stvara sve druge branše i tu leži čarolija“, kaže Arnaut.
„Shvatio sam davno da život nije bajka i da jednostavno mora da ti lomi kosti dok ne naučiš kako da ti to uradiš njemu. Mnogo je teških perioda iza mene, ponekad sam se pitao da li ja to stvarno mogu prebroditi. Smrt sestre me je pogodila najviše. U takvim okolnostima, podrška porodice ali i poznanika stvarno dobro dođe. Što se tiče podrške u školovanju, iskreno, taj put sam sazidao sam, naravno da su svi u porodici ponosni, ali, pomalo sebično razmišljanje – to je nešto moje gdje mi pomoć nije potrebna. Ja sam bio onaj klinac kojem niko nije radio domaću zadaću, već je to sve zidao sam – ciglu po ciglu dok nije došao do palače. Ali, jasno vam je da me upravo to gura naprijed u takvim situacijama – želja da ne posustanem i da oči ne budu uprte u mene kada padnem, nego kada ustanem i pokažem koliko sam jak. Većinu stvari sada radim sa većim žarom zbog svoje pokojne sestre jer želim da negdje gore na oblaku ona bude ponosna na mene. To mi je najvažnije“, kaže Arnaut.
„Mladima bih poručio da sami biramo svoj put, sami smo odgovorni za to. Ne može sve uvijek teći kako zamislimo, ali važno je da damo sve od sebe. Država, politika, nepravda, obrazovanje – to je nešto što ne možemo kontrolisati u ovom momentu. Svi pričaju da na mladima ostaje svijet, ali niko se ne trudi da pospremi za sobom. Mladi će imati puno posla ovdje, a bilo koji istomišljenik i bilo koje dijete od mene će zauvijek imati podršku! Važno je vjerovati i raširiti krila“, poručuje Arnaut.
Zbog mnogo obaveza na fakultetu ne stiže, kaže, da stvara rečenice i stihove u onoj mjeri kao što je to radio ranije. „Ali, u teškim životnim situacijama, objavljivao sam sve što mi je na duši na društvenim mrežama i pomoglo mi je. Ponekad se samo trebamo onako ljudski izjadati. Društvene mreže su dnevnik koji dijelimo sa drugima i za mene je to skroz ok“, dodaje Arnaut.
Autor tri knjige
Iako je uvršten u publikacije još sa svojih 12 godina u raznim zbirkama priča, prvo zrelo djelo je, objavio sa 16 godina, svoj prvenac „Indigo košmar“.
„Ideja se desila spontano, na ljetnom raspustu, ali kod mene uvijek ima jedna stvar koju miješam svugdje – pokušati ispraviti nešto. Naš obrazovni sistem prepun je lektira koje djeca doista ne vole da čitaju jer ne pripadaju ovom vijeku. Jasno je da se književnost izučava periodično pa samim tim tu smo između dvije vatre. Međutim, ja se priklanjam djeci, jer važnije od znanja za mene jeste da me moji budući učenici pamte po nečemu dobrom. Lektire se uvijek mogu pročitati, mislim da je važno da ostavimo neki trag promjene. Baš zato sam htio napisati nešto drugačije. „Indigo košmar“ je rasprodat u rekordnom roku zbog svoje strukture – to je jedan dječački roman prepun uspomena iz djetinjstva, ali također i prati i paralelnu radnju kriminalističke akcije. Tokom studija sam spoznao da moj prvijenac ima elemente postmoderne književne epohe – dosta napredne epohe, a što je za jednog šesnaestogodišnjaka ogroman uspjeh! Djeca tadašnjeg mog uzrasta su obožavala tu knjigu i to me je natjeralo da izdam sličan roman godinu dana kasnije „Nauk vrane“, a okušao sam se i u poeziji izdavši zbirku poezije „Boli, boli koža““, kaže Arnaut.
Jako je ponosan na svoj rad, iako, mišljenja je, ova zemlja nije plodonosna za umjetnike. „Meni je važno da djeca shvate da su knjige poput muzike – neko sluša balade, neko uživa u rumbi i to je sasvim ok. Obrazovni sistem zbog lektira koje nemaju baš zanimljiv sadržaj za ovaj vijek upravo odbijaju djecu od čitanja. Djeca misle da je lektira jedina knjiga, pa je, naravno, ni ne čitaju kod kuće. Svaku knjigu vide kao lektiru i svakoj knjizi pružaju isti otpor. Tu je problem, a upravo zato i stvaram. Želim da Sizif već jednom dokotrlja taj kamen ili ga već jednom uništi“, ističe Arnaut.
PROJEKAT PODRŽAVA MINISTARSTVO ZA OBRAZOVANJE, NAUKU, KULTURU I SPORT ZDK
